Šta je CMS i zašto nijedan blog ne funkcioniše bez njega

Ako želite da se bavite pisanjem ili kreiranjem sadržaja bilo kakve vrste, digitalna sfera je mjesto gdje danas možete ostaviti svoj lični pečat. Zapravo, vrlo je jednostavno: pokrenite sopstveni blog, na kome ćete pisati tekstove na određene teme koje su vam bliske ili vas zanimaju i iskoristite ovaj kanal za promociju svojih umijeća, tehnika pisanja, stilova ili sfera interesovanja, koji će vas kasnije samo dodatno pogurati da dobijete posao koji želite.

Za otvaranje bloga vam nije potrebno mnogo – malo volje, nešto znanja i odlučnost.Za početak, definišite koncept sajta koji želite da predstavite javnosti, šta je to što će ljudi tu moći da pročitaju i da li to ima nekakvu upotrebnu vrijednost. Važno je da nakon čitanja svakog teksta koji napišete čitalac može da ga sačuva i iskoristi. To znači da on mora sadržati neku bitnu poruku, savjet ili smjernicu koja može pomoći vašim čitaocima da na bilo koji način unaprijede svoj život.



Kada ste definisali temu i odabrali koncept, odlučite i na koji način ćete unositi tekstove na svoj sajt. To je nešto što morate smisliti prije početka realizacije ideje. Za to će vam biti potreban CMS. Na ovu skraćenicu ste sigurno već nailazili, ali vrlo lako može da se desi da ne znate šta je u pitanju.

Šta je CMS?

Content Management System (CMS), odnosno sistem za upravljanje sadržajima, predstavlja programsku aplikaciju, koja će vam omogućiti da bez ikakvog poznavanja programiranja unosite i prepravljate tekstove, vijesti ili bilo kakve sadržaje koji se nalaze na vašem sajtu. Ako se ikada budete odlučili da imate internet-prezentaciju koju bi trebalo redovno ažurirati, odnosno koja bi bila dinamička, onda će vam CMS biti neophodan.

Uz malo programerskog znanja, pomoću ove aplikacije takođe možete izmjeniti i sam izgled web prezentacije, odnosno ono što se posjetiocima pojavljuje na ekranu kada mu pristupe. Ne treba da vas zbuni to što izgled programa za unošenje podataka nema veze sa vizuelnim identitetom vašeg sajta. Posmatrajte ga kao fabriku – mjesto gdje proizvodite, sređujete i dorađujete svoje sadržaje, a kada ih konačno objavite, oni će se ljudima prikazati u istom stilu kao i ostatak internet-strane.

Zašto je CMS dobar?

Ne samo da vam pomaže da unosite nove, svježe sadržaje na svoj sajt, već vam omogućava da se povežete sa različitim alatima pomoću kojih možete pratiti ko sve posjećuje vašu stranu, šta se najviše čita, koliko vremena ljudi provode na različitim linkovima koje postavite, uz pomoć kojih tehnologija pristupaju tekstovima, odakle su, koji je prosjek godina i još veliki broj informacija.

Zahvaljujući ovim analitičkim sistemima, možete prilagođavati svoje sadržaje kako bi različite ciljne grupe pronašle svoje mjesto upravo među vašim redovima. Ako vidite da se putopisi čitaju više od recepata, povećaćete broj postova koji se bave tom temom. Izvodeći statističke analize iz posjeta koje već imate, možete steći još više novih čitalaca.

Koji CMS programi postoje?

Postoji veliki broj profesionalnih i amaterskih sistema za upravljanje sadržajima. Za početak, najbolje je da se opredjelite za neki od besplatnih, jer su ujedno i svedeniji i daleko bolji za rad od onih jačih i naprednijih. Wordpress, Joomla! i Drupal su najpopularniji, pa je najbolje da počnete sa nekim od njih.

KUĆNI LJUBIMCI ZA ZDRAVIJI ŽIVOT

CT skener i biopsija mogu otkriti rak, krvne pretrage mogu potvrditi dijabetes, ali naučnici tvrde da postoji još jedan, vrlo precizan, način detektovanja bolesti: trenirani psi.

Da, psi su naučili da detektuju rak debelog crijeva, kože, mjehura, pluća, dojke i jajnika. U mnogim slučajevima, oni su tačniji, brže donose rezultate i mnogo su jeftiniji od laboratorijskih testova.

Psi se mogu istrenirati da upozore na opasne nivoe šećera u krvi, mogu pomoći autističnoj djeci, upozoriti gluhu mamu kada beba plače… Mačke značajno pomažu vešem srcu, majmuni pomažu osobama sa invaliditetom… Predstavljamo samo neke od zdravstvenih prednosti koje nam mogu pružiti kućni ljubimci.


Psi mogu otkriti rak i pomoći dijabetičarima



Psi, sa svojim izvanrednim njuhom – oko milion puta boljim od našeg – mogu detektovati rak u ljudskom tijelu. Njihov potencijal za “dijagnozu” prvi put je prepoznat 1989. godine, kada je pas detektovao rak kože svog vlasnika tako što je neprestano njuškao zahvaćeni dio kože.

U studiji provedenoj 2006. godine, istraživački psi su otkrili rak pluća i dojke sa nevjerojatnih 88% -97% tačnosti. Studiju su vodili Pine Street Foundation, grupa za istraživanje raka i obrazovanja u San Anselmu, Kalifornija, i poljski Academy of Sciences.

Marine, posebno obučeni crni labrador retriver, otkrio je rak debelog crijeva u 91% slučaju. Marine može detektovati rak njuškanjem ljudskog daha i uzoraka stolice, prema studiji objavljenoj u britanskom časopisu Gut, 2011. godine. U drugoj studiji, isti pas je detektovao rak prostate sa 90 postotnom tačnošću.

2008. godine, istraživači iz Queen sveučilišta u Belfastu ispitali su 212 vlasnika pasa s dijabetesom tipa 1. Oko 65% ih reklo da su njihovi psi reagirali na najmanje jednu hipoglikemičku epizodu. Trećina je rekla da su njihovi psi reagirali na više od 10 događaja.

Psi mogu detektovati niske razine šećera u krvi i upozoriti vlasnike na vrijeme. Još nevjerovatnije, trenirani psi mogu detektovati dijabetis i kod osoba koje vide po prvi put u životu.


Zdravstvene prednosti koje nam donose mačke



Studija provedena na Sveučilištu u Minnesoti otkrila je da vlasnici mačke imaju između 30 i 40 posto manje šanse da umru od kardiovaskularnih bolesti. Prema studiji, vlasnici pasa nemaju ove pogodnosti.

Posjedovanje mačke može pomoći i vašem imunološkom sistemu. Mačke često znaju kada ste bolesni, i mogu doći i pružiti vam utjehu, za koju se zna da jača imunološki sistem.

Ako planirate imati bebu, razmotrite da nabavite ljubimca. Mačka vam može pomoći da spriječite alergije kod djece. Neke studije tvrde da novorođenčad koja žive sa životinjama, posebno mačkama i psima, imaju veću vjerojatnost da izbjegnu razvijanje alergija.

Mačke snižavaju krvni tlak. Oni koji posjeduju mačke, prema studiji provedenoj na Državnom sveučilištu New York u Buffalu, imaju veću vjerovatnost da imaju niži krvni tlak od onih koji nemaju ove kućne ljubimce.

Neke studije pokazuju da ako imate mačku, možete sniziti trigliceride i samim time pojačati vaše zdravlje. Studija iz 2006. godine, provedena u Kanadi, je pokazala da je posjedovanje mačke učinkovitije u snižavanju kolesterola od lijekova koji su namjenjeni upravo za tu svrhu.

Pored gore navedenih prednosti, mačke vam mogu pomoći da smanjite stres, popravite raspoloženje, izborite se sa depresijom i generalno – živite duže.


Majmuni pomažu osobama sa invaliditetom



Mnogima može zvučati nevjerovatno, ali ovo je samo jedna od istinitih priča: Paraliziranoj ženi je ispao mobitel i raspao se na podu. Njezin ljubimac, kapucin majmun, obučen da joj pomogne, odmah je skupio sve dijelove mobitela. Odgovarajući na verbalne naredbe, poput “Okreni” i “Gurni”, majmun je sastavio telefon i vratio ga vlasnici u krilo.

“Ovi majmuni mogu okretati stranice knjige, Uklučiti DVD ili računar “, objašnjava Megan Talbert, izvršni direktor neprofitne organizacije Helping Hands, koja pruža obuku majmuna za pomoć odraslim osobama sa ozljedom kralježničke moždine.

ZAŠTO PLAČEMO DOK REŽEMO LUK?

Da li ste se ikada zapitali zašto plačemo dok režemo luk? Zašto nam suze počinju teći niz obraze čim ga počnemo guliti sjeckati?

Prema jednostavnijoj verziji, za suze u očima krivo je isparavanje sumpora koji se nalazi u stanicama luka. Ali ipak sam sumpor nije dovoljan da nas natjera na suze, jer i on sam mora proći nekoliko hemijskih reakcija prije nego dospije do naših očiju koje ga prepoznaju kaouljeza.






Odgovor započinje u samom tlu

Luk je dio biljnog roda Allium, zajedno sa češnjakom, porilukom i oko 400 drugih rođaka. Ovo povrće apsorbuje sumpor iz zemlje koji im pomaže pri formiranju organskih molekula (aminokiselina) zvanih sulfoksidi, koje su i krive za za karakteristični miris i okus luka.

Kada se luk ošteti rezanjem, sjeckanjem, sitnjenjem… on oslobađa enzime sintaze i sulfokside koji stvaraju novu hemijsku reakciju koja se zove sulfonska kiselina. Ali to nije kraj hemijskim reakcijama i spojevima, jer je sulfonska kiselina jako nestabilna i lako se pretvori u spoj nazvansyn-propanethial-S-oksid.

Tek kada ovaj spoj dospije u zrak koji se nalazi oko našeg lica, i kada konačno dospije i do očiju, višestruki živčani završeci u rožnici ga registruju kao tvar koja bi mogla naštetiti našim očima te otpuštaju refleksne suze.

Na ovo refleksno plakanje utječu razni vanjski faktori, kao što su prašina ili dim. Živčani završeci u rožnici komuniciraju sa mozgom koji registruje uljeze u očima i daje naredbu suznim žlijezdama da proizvode suze koje u ovom slučaju imaju zadatak da ‘istjeraju’ napadače iz očiju.

Da li znate šta su lucidni snovi? Ili još bolje, da li ste ih ikada sanjali? Lucidni snovi su naučno dokazan fenomen. To su oni snovi kojih je osoba svjesna da sanja, i koje čak može u potpunosti kontrolisati. Lucidnost (‘mentalna jasnoća’) obično počinje u toku sna kada sanjar shvaća da se određeno iskustvo nije desilo /pojavilo u fizičkoj stvarnosti, već u snu. Jednom kada shvatite da još uvijek sanjate, vi dobijate potpunu kontrlu nad svojim snom, što je vjerovatno i najzanimljiviji dio lucidnog sanjanja. Prije nego nastavimo dalje sa kontrolom lucidnih snova, dajemo vam jedan primjer koliko zaista mogu biti moćni i koliko mogu imati snažan utjecaj na vašu stvarnost i stvarnost ljudi oko vas. Mary Shelly dobila je inspiraciju za prvi transkript Frankenstein-a nakon lucidnih snova. PaulMcCartney je napisao cijelu melodiju legendarnog hita Beatlesa “Yesterday” nakon lucidnog sna. James Cameron je u lucidnim snovima osmislio nekoliko scena za film Avatar. Nikola Tesla je bio poznati lucidni sanjar, a smatra se da je on čak išao i korak iznad samih lucidnih snova. Poznati nadrealistički slikar Salvador Dali znao je za lucidne snove i prije nego što su naučno potvrđeni u laboratoriju. Veliki broj njegovih radova nastao je upravo u snovima koje je mogao kontrolisati. I još mnogi ljudi čija nas mašta i danas inspiriše bili su (neki su još uvijek) lucidni sanjari, kao što su Christopher Nolan, Stephen King, Richard Feynman, Albert Einstein… Kako da naučite kontrolisati lucidne snove? Brojne naučne studije su zaključile da gameri (ljudi koji redovno igraju video igre) imaju daleko veću šansu da redovno sanjaju i i kontrolišu lucidne snove. Gameri su se u svom budnom stanju već ispraksali u manipulaciji virtuelnog svijeta, tako da im manipulacija sna ne pedstavlja veći problem. No, čak i ako niste gamer, šanse da naučite kontrolisati snove su poprilično velike. Živopisni snovi se javljaju tokom REM faze sna. U prosjeku, imat ćete tri do pet ovakvih faza u toku jedne noći, a upravo u tim fazama ćete imati najveću šansu da sanjate snove kojih ćete se sutradan sjetiti. Faza 1 – Sjećanje sna Prvi korak može biti težak i frustirajući za mnoge ‘lucidne početnike’. Nije se uvijek lako sjetiti svog sna jer oni često dolaze u fragmentima koji nemaju nikakvog smisla. Ipak, morate zapamtiti da je ovo jedan od najvažnijih koraka u vježbi kontrole snova. Vrlo je jednostavno, ako se ne sjećate svojih snova kako onda možete očekivati ​​da kontrolišete šta se u njima događa? Faza 2 – Bilježenje sna Prije nego što odete na spavanje, pored kreveta ostavite olovku i bilježnicu / rokovnik / svesku. Ovo će biti vaš dnevnik snova. Kada se probudite, odmah zapišite sve i jedan detalj kojeg se možete sjetiti. Šta se dogodilo u snu? Kako ste se osjećali u snu? Gdje se to dogodlo? Je li san u boji? Možete li se sjetiti bilo kojeg zvuka? Faza 3 – Ponavljanje Neka vam zapisivanje snova postane navika. Na početku će biti teško sjetiti se svih detalja, ali već nakon sedam dana ovakve prakse moći ćete se mnogo lakše sjetiti svojih snova. Faza 4 – MILD Tehnika Četvrta faza je spremna za eksperimente. Postoji nekoliko načina da kontrolišete snove, a počinjemo sa Stephen Labergeovom tehnikom za izazivanje lucidnih snova. Postavite alarm da vas probudi četir i pol, šest, ili sedam i pol sati nakon što ste zaspali. Kada vas alarm probudi pokušajte zapamtiti san što je bolje moguće. Kada ste zapamtili sve što ste mogli, vratite se na spavanje zamišljajući da se u prethodnom snu. Ne brinite ako vam se ‘nasumične’ misli počnu motati po glavi, ili ako ne uspijete iz prvih par pokušaja. Nakon nekoliko vježbi vi ćete utonuti u san, te konačno doživiti iskustvo ‘lucidnih snova’. Faza 4 – WBTB Tehnika Prema nekim tvrdnjama, ovo je najuspješnija tehnika. Postavite alarm da vas probudi pet sati nakon što zaspete. Kada vas probudi, ostanite budni sat vremena, razmišljajući o prethodnom snu. Ponovo zaspite koristeći MILD tehniku. Lucidni snovi vam se mogu učiniti nedostižnim, ali kada jednom ovladate tehnikom, oni mogu postati svakodnevna (jako zanimljiva) pojava. Kada jednom budete budni u toku noći, i shvatite da na primjer letite i upravljate, odnosno birate pravac, destinaciju i brzinu leta, ili da možete trčati nadljudskom brzinom, vi zapravo i niste budni – vi sanjate lucidne snove. Lucidnim sanjarima početnicima se može desiti da se naglo probude kada prvi put shvate da su budni u svom snu, ali vremenom ovo prestaje biti šok i nakon par snova, prestat ćete se buditi.

Da li znate šta su lucidni snovi? Ili još bolje, da li ste ih ikada sanjali? Lucidni snovi su naučno dokazan fenomen. To su oni snovi kojih je osoba svjesna da sanja, i koje čak može u potpunosti kontrolisati.

Lucidnost (‘mentalna jasnoća’) obično počinje u toku sna kada sanjar shvaća da se određeno iskustvo nije desilo /pojavilo u fizičkoj stvarnosti, već u snu. Jednom kada shvatite da još uvijek sanjate, vi dobijate potpunu kontrlu nad svojim snom, što je vjerovatno i najzanimljiviji dio lucidnog sanjanja.

Prije nego nastavimo dalje sa kontrolom lucidnih snova, dajemo vam jedan primjer koliko zaista mogu biti moćni i koliko mogu imati snažan utjecaj na vašu stvarnost i stvarnost ljudi oko vas.

Mary Shelly dobila je inspiraciju za prvi transkript Frankenstein-a nakon lucidnih snova. PaulMcCartney je napisao cijelu melodiju legendarnog hita Beatlesa “Yesterday” nakon lucidnog sna. James Cameron je u lucidnim snovima osmislio nekoliko scena za film Avatar. Nikola Tesla je bio poznati lucidni sanjar, a smatra se da je on čak išao i korak iznad samih lucidnih snova. Poznati nadrealistički slikar Salvador Dali znao je za lucidne snove i prije nego što su naučno potvrđeni u laboratoriju. Veliki broj njegovih radova nastao je upravo u snovima koje je mogao kontrolisati. I još mnogi ljudi čija nas mašta i danas inspiriše bili su (neki su još uvijek) lucidni sanjari, kao što su Christopher Nolan, Stephen King, Richard Feynman, Albert Einstein…





Kako da naučite kontrolisati lucidne snove?

Brojne naučne studije su zaključile da gameri (ljudi koji redovno igraju video igre) imaju daleko veću šansu da redovno sanjaju i i kontrolišu lucidne snove. Gameri su se u svom budnom stanju već ispraksali u manipulaciji virtuelnog svijeta, tako da im manipulacija sna ne pedstavlja veći problem.

No, čak i ako niste gamer, šanse da naučite kontrolisati snove su poprilično velike.

Živopisni snovi se javljaju tokom REM faze sna. U prosjeku, imat ćete tri do pet ovakvih faza u toku jedne noći, a upravo u tim fazama ćete imati najveću šansu da sanjate snove kojih ćete se sutradan sjetiti.

Faza 1 – Sjećanje sna

Prvi korak može biti težak i frustirajući za mnoge ‘lucidne početnike’. Nije se uvijek lako sjetiti svog sna jer oni često dolaze u fragmentima koji nemaju nikakvog smisla. Ipak, morate zapamtiti da je ovo jedan od najvažnijih koraka u vježbi kontrole snova. Vrlo je jednostavno, ako se ne sjećate svojih snova kako onda možete očekivati ​​da kontrolišete šta se u njima događa?

Faza 2 – Bilježenje sna

Prije nego što odete na spavanje, pored kreveta ostavite olovku i bilježnicu / rokovnik / svesku. Ovo će biti vaš dnevnik snova. Kada se probudite, odmah zapišite sve i jedan detalj kojeg se možete sjetiti. Šta se dogodilo u snu? Kako ste se osjećali u snu? Gdje se to dogodlo? Je li san u boji? Možete li se sjetiti bilo kojeg zvuka?

Faza 3 – Ponavljanje

Neka vam zapisivanje snova postane navika. Na početku će biti teško sjetiti se svih detalja, ali već nakon sedam dana ovakve prakse moći ćete se mnogo lakše sjetiti svojih snova.

Faza 4 – MILD Tehnika

Četvrta faza je spremna za eksperimente. Postoji nekoliko načina da kontrolišete snove, a počinjemo sa Stephen Labergeovom tehnikom za izazivanje lucidnih snova.
Postavite alarm da vas probudi četir i pol, šest, ili sedam i pol sati nakon što ste zaspali.
Kada vas alarm probudi pokušajte zapamtiti san što je bolje moguće.
Kada ste zapamtili sve što ste mogli, vratite se na spavanje zamišljajući da se u prethodnom snu.
Ne brinite ako vam se ‘nasumične’ misli počnu motati po glavi, ili ako ne uspijete iz prvih par pokušaja. Nakon nekoliko vježbi vi ćete utonuti u san, te konačno doživiti iskustvo ‘lucidnih snova’.

Faza 4 – WBTB Tehnika

Prema nekim tvrdnjama, ovo je najuspješnija tehnika.
Postavite alarm da vas probudi pet sati nakon što zaspete.
Kada vas probudi, ostanite budni sat vremena, razmišljajući o prethodnom snu.
Ponovo zaspite koristeći MILD tehniku.

Lucidni snovi vam se mogu učiniti nedostižnim, ali kada jednom ovladate tehnikom, oni mogu postati svakodnevna (jako zanimljiva) pojava. Kada jednom budete budni u toku noći, i shvatite da na primjer letite i upravljate, odnosno birate pravac, destinaciju i brzinu leta, ili da možete trčati nadljudskom brzinom, vi zapravo i niste budni – vi sanjate lucidne snove.



Lucidnim sanjarima početnicima se može desiti da se naglo probude kada prvi put shvate da su budni u svom snu, ali vremenom ovo prestaje biti šok i nakon par snova, prestat ćete se buditi.

JEZERO TURKANA: NAJVEĆE PUSTINJSKO JEZERO NA SVIJETU, KENIJA

Kada stojite na obalama slanog jezera Turkana, nekoć poznatog kao Rudolfovo jezero, možete vrlo lako pomisliti da ste na moru. Valovi se sudaraju s pješčanim plažama, a na horizontu plove brojni ribarski brodovi. Ipak, ovo nije more, već jezero Turkana – najveće pustinjsko i najveće alkalno jezero na svijetu koje obuhvaća površinu od oko 7.000 kvadratnih kilometara.

Jezero se nalazi na sjeveru Doline velike rasjeline u Keniji, a hrane ga tri rijeke: Omo, Turkvel i Kerio. Iako se nalazi u pustinji, na Turkani se mogu doživjeti iznenađujuće jak vjetar i snažne i česte oluje koje se iznenada pojavljuju, ali i jako brzo nestaju.






Jezero okružuje suh, naizgled izvanzemaljski krajolik u kojem se često ne mogu vidjeti tragovi života. Međutim, samo jezero obiluje živim bićima. To je dom najveće svjetske populacije nilskih krokodila, nilskih konja, i na stotine vrsta ptica i riba.

Stjenovite obale su dom škorpionima i zmijama, pa se šetnja ovim krajevima ne preporučuje. Na obalama jezera su pronađeni i najstarijih poznati fosilni ostaci Homo habilisa koji je živio prije dva miliona godina. Danas, u blizini jezera živi više od 250.000 ljudi, a najmanje deset plemena ovisi o jezeru kao glavnom izvoru hrane.

ZAŠTO MARIHUANA IZAZIVA SNAŽAN OSJEĆAJ GLADI?

Ako ste ikada pušili marihuanu onda vam je sasvim sigurno poznat osjećaj da bi mogli pojesti ipečenog vola premazanog Nutellom ako bi se kojim slučajem našao ispred vas. Možda ste se u nekom od tih trenutaka i zapitali zašto toliko ogladnite od marihuane?

Odgovor leži u kombinaciji nekoliko različitih stvari među kojima su i povećanje vaše sposobnosti za miris, koja zauzvrat pojačava vaš ukus; povećanje u oslobađanju neurotransmitera dopamina; i oslobađanje hormona grelina koji potiče apetit.

Aktivni sastojci marihuane, poznati kao kanabinoidi, utječu na mozak na više načina. Na primjer, kanabinoidi koji daju taj nezaboravno zaboravni osjećaj zbog kojeg [uglavnom] svi puše marihuanu zove se tetrahidrokanabinol (THC). No, u marihuani postoji još najmanje 85 odvojenih kanabinoida, a svi djeluju različito na naše tijelo. Da bi bolje razumjeli ulogu onih zbog kojih osjećamo glad, moramo prvo razumjeti šta to inače stimuliše naš apetit.

Tijelo koristi više složenih mehanizama za regulaciju gladi. Ti mehanizmi još nisu u potpunosti shvaćeni. No, ono što znamo je da glad koristi dva mehanizma kada tijelo osjeti pad ili višak energije.

Kad osjeti manjak energje, tijelo aktivira oslobađanje grelina. Ovaj hormon stimuliše hipotalamus u mozgu kako bi povećao osjećaj gladi. On također utječe na područje mozga poznato kao ventralno tegmentalno područje, koje pomaže u oslobađanju neurotransmiteradopamina od kojeg se inače osjećamo dobro.

Isto tako, kada postoji višak energije u tijelu, masne stanice oslobađaju hormon leptin. On stimuliše hipotalamus da inhibira glad. Leptin također utječe na otpuštanje dopamina. Osim toga, leptin suzbija drugi neurotransmiter – anandamid. Anandamid je snažni stimulator gladi, endogeni kanabinoidni neurotransmiter koji se veže za iste receptore kao i THC. Dakle, kada je u tijelu više THC-a, manje je leptina, a vi osjećate snažnu glad.


Utjecaji THC-a







Sam THC ima mnoge učinke na naše tijelo. Stvara euforiju, analgeziju, sedaciju, te neprestanom i dugotrajnom uporabom može izazvati gubitak memorije i potencijalna kognitivna oštećenja (o ovome se još uvijek vode opsežna naučna istraživanja). On također umanjuje osjećaj za povraćanje i potiče apetit. To sve čini oponašajući prirodni tjelesni endocannabinoidni sistem. Ovaj sistem ima receptorska mjesta diljem središnjeg i perifernog nervnog sistema i odgovoran je za regulaciju navedenih fizioloških processea – a glad je jedan od njih. Dakle, od marihuane ogladnite jer THC prevari vaše tijelo koje samo misli da je gladno.

Pored toga, jedna studija provedena 2014. godine je pokazala da THC pojačava i naše čulo mirisa. Popratni efekat je i poboljšanje čula okusa. Mirisanjem hrane ljudi su u stanju da bolje osjete njene složene okuse.

THC također povećava glad tako što utječe na receptor CB1. On povećava ukus saharoze, ali nema učinke na senzacije slano ili gorko. To bi moglo pomoći da se objasni subjektivni osjećaj da slatke namirnice imaju bolji okus kada smo spušeni.

THC stimuliše receptorska mjesta u hipotalamusu koja uzrokuju otpuštanje hormona grelina. Grelin djeluje na hipotalamus kako bi povećao glad, a u isto vrijeme pomaže pripremiti probavni trakt za unos hrane.

Na kraju, pušenje marihuane čini da se osjećate kao da lebdite na oblacima jer vaše tijelo otpušta više dopamina; a osjećate glad zbog otpuštanja grelina i vezanje THC-a za receptore anandamida. Oni u kombinaciji oponašaju iste osjećaje u tijelu kao kada niste jako dugo ništa jeli. Zbog ove kombinacije imate osjećaj da bi mogli pojesti tonu hrane, a kada počnete jesti, zbog gore navedenih faktora, ukus hrane je nevjerovatan.

10 ZASTRAŠUJUĆIH PODATAKA O NEDOSTATKU OSNOVNIH LJUDSKIH PRAVA

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima je potpisana 10. decembra 1948. godine kada je po prvi put u istoriji čovječanstva priznato pravo svih ljudi na život, slobodu i sigurnost – bez ikakvih razlika. Strahote Drugog svjetskog rata su potaknule gotovo sve države svijeta da se dogovore, u jednom dokumentu, o sveobuhvatnim pravima svih ljudi, a kao što ime sugeriše, ovo nije nikakav ugovor, već proglašavanje osnovnih prava i temeljnih sloboda, imajući moralnu snagu univerzalnog sporazuma. Svrha deklaracije je postavljanje temelja za “zajednički standard postignuća za sve narode svih nacija.”

Nažalost, podaci govore kako veliki broj ljudi u svijetu još uvijek nema osnovna ljudska prava, bilo da se ona krše od strane drugih ljudi, ili da je posljedica neka prirodna katastrofa ili jednostavno nepovoljan geografski položaj.

1. Pitka voda i kanalizacija su neophodni za održavanje života i zdravlja, te od temeljne važnosti za dostojanstvo. Ipak, 884 miliona ljudi nema pristup poboljšanim izvorima pitke vode, dok 2,5 milijarde nema pristup poboljšanim sanitarnim objektma. Ovi brojevi su zastrašujući, ali stvarnost je puno gora, jer su milioni siromašnih ljudi koji žive u neformalnim naseljima jednostavno izostavljeni sa nacionalnih statistikčkih podataka.

2. Više od milijardu ljudi je pothranjeno, a više od dvije milijarde pati od nedostatka esencijalnih vitamina i minerala u ishrani. Od pothranjenosti i srodnih bolesti, svake godine umre skoro šest miliona djece, a otprilike pola ovih smrtnih slučajeva se može spriječiti boljom ishranom. Većina onih koji pate od gladi i pothranjenosti su seljaci ili ljudi koji nemaju svoju zemlju, te uglavnom žene i djevojčice koje žive u ruralnim područjima.

3. Između 2000. i 2012. godine broj djece radnika u svijetu je pao za trećinu, 245.000.000 -168.000.000. Iako su podaci obećavajući za budućnost, trenutno je oko 10% djece u svijetu primorano da radi. Širom svijeta, 85 miliona djece je primorano da radi najopasnije poslove, kao što su trgovina drogom ili seksualni rad.

4. Svaki dan, 37.000 djevojčica se udaje prije 18-te godine, a često i mnogo mlađe. Svake godine, više od 10 miliona djece bude prisiljeno na brak.

5. Procjenjuje se da 200.000 do 300.000 djece trenutno služe kao vojnici za pobunjeničke skupine, ali i za vojne snage vlada u oružanim sukobima. Pretpostavlja se da se oko 100.000 djece vojnika trenutno bori u Afrci.







6. Od dvije milijarde siromašnih ljudi, 70% su žene (žive od manje od 1 dolara dnevno), a dvije trećine nepismenih odraslih ljudi također čine žene. Žene čine više od 50 posto svjetske populacije, ali zauzimaju manje od 20 posto svih mjesta u parlamentu.

7. Oko 80% odraslih osoba u svijetu danas zna čitati i pisati, a gotovo jedna milijarda odraslih ljudi su i dalje nepismeni. Od 650 miliona djece u dobi osnovne škole, najmanje 250 miliona ne zna čitati.

8. Iako je danas ropstvo protuzakonito, u svijetu još uvijek postoji oko 30 miliona robova. Osoba danas uglavnom postane rob nakon što se zaduži i ne može otplatiti kredit, a u prosjeku ostane rob 6 godina, sve dok ne otplati dug, ne pobjegne ili ne umre. Većina svjetskih robova živi u Južnoj Aziji.

9. U bilo kojem trenutku, 2,5 miliona ljudi je prisiljeno na rad (uključujući i seksualnu eksploataciju), a za ovaj zastrašujući podatak odgovorna je trgovina ljudima. 95% žrtava iskusi fizičko ili seksualno nasilje tokom trgovine. 43% žrtava se koriste za prisilno komercijalno seksualno iskorištavanje, a od toga je 98% žena i djevojaka. Procjenjuje se da globalni godišnji profit od trgovine ljudima iznosi oko 31,6 milijarde doara.

10. Statistike pokazuju da svake godine 3 miliona mladih djevojaka /djevojčica bude podvrgnuto genitalnom sakaćenju.

BIOLOGIJA ALTRUIZMA: UTJECAJ DOBRIH DJELA NA LJUDSKO TIJELO

U posljednjih nekoliko godina, naučnici su proučavali činjenje dobrih dijela i njihovih učinaka na ljudsko tijelo. U brojnim istraživanjima je zaključeno da altruizam – želja da nesebično pomažemo drugima – utječe na naše zdravlje, pa čak i na dužinu života.

“Ljudska priroda” je tema filozofskih rasprava već hiljadama godina, a uz pomoć moderne tehnologije i nauke, napokon smo počeli otključavati ove misterije. U ranim fazama studija, naučnici su uspjeli zaključiti jednu činjenicu: naš mozak je fizički podešen da pomaže drugima.

Skeniranjem mozga možemo lako uočiti da razmišljanje o tuđim problemima aktivira iste dijelove mozga koji se aktiviraju kada razmišljamo i o svojim, dok saosjećanje aktivira dijelove odgovorne za osjećaje zadovoljstva.


Nauka sugeriše da je stara izreka: “Bolje je davati nego primati”, doslovno istinita, tvrdi Jeffrey Schloss, evolucijski biolog na Westmount Collegeu u Kaliforniji. “To nije samo moralni kliše.”






U svakodnevnom životu, bezbroj ljudi izabere da se odrekne svog slobodnog vremena kako bi pomogli drugima – bilo da se radi o pomaganju starijima, spašavanju napuštenih životinja, ljudskih života ili pomaganju nekome da riješi određeni problem – dobrim djelima svjedočimo svaki dan.

Ali šta je to u nama što nas tjera da nesebično pomažemo drugima, da činimo herojske poduhvate kako bi spasili nečiji život, ne razmišljajući o svom?

Istraživanja pokazuju da nam djelovanje u ime drugih ljudi pomaže da se i sami osjećamo ugodnije. Ali tu priča ne završava. Ovakvo ponašanje utječe na nas i fizički – a sve veći broj naučnika vjeruje da činjenje dobrih djela pozitivno utječe na naše zdravlje, a neke studije su čak zaključile i da nam altruizam pomaže da živimo duže.

Veza alturizma i stresa je otkrivena sasvim slučajno 1956. godine, kada je tim istraživača sa sveučilišta Cornell proveo istraživanje sa 427 udatih žena s djecom. Oni su očekivali da će žene sa više djece biti pod većim stresom, te zbog toga i imati kraći životni vijek. Iznenađujuće, istraživači su otkrili da broj djece, obrazovanje, klasa, i radni status nisu utjecali na dugovječnost. U istoj studiji, koja je trajala 30 godina, sasvim slučajno je otkriveno da je 52% žena koje nisu nikada volontirale na kraju obolilo od neke teže bolesti, za razliku od 32% žena koje su redovno volontirale.

Ovo otkriće je zainteresovalo naučnike, pa su nakon toga proveli još nekoliko studija: Jedna je zaključila da redovno činjenje dobrih dijela smanjuje rizik od prerane smrti za 44% – što je bolji učinak od redovnog vježbanja. Druga studija, provedena 1990-ih, ispitala je osobne eseje časnih sestara iz 1930-tih. Istraživači su otkrili da su časne sestre koje su iskazale najviše pozitivnih emocija živjele oko 10 godina duže od onih koje su izrazile manje takvih emocija.

Mnoge su studije pokazale da alturizam značajno smanjuje nivo stresa, glavnog uzročnika većine bolesti – a samim time, da značajno mijenja našu fiziologiju. Kod testnih subjekata koji su samo gledali video koji je prikazivao činjenje dobrih djela zabilježeni su privremeni skokovi razine hemikalija koje jačaju imunitet. Kod žena koje su komšije smatrale dobrim osobama jer vole pomagati drugima pronađen je povišen nivo oksitocina – hormona ‘vezivanja’ koji nam pomaže da se osjećamo dobro.

Vezu oksitocina i dobrih dijela je potvrdila još jedna nedavna studija. “Oksitocin je odgovor na stres. Kada je osoba altruistična i kada dotiče ljude u pozitivnom smislu, pomažući im u nevolji, razina oksitocina ide prema gore – što znači da ​​stres ide prema dolje”, zaključio je Gregory L. Fricchione, profesor psihijatrije na Harvardu.

Brojne studije provedene u različitim vremenskim periodima i državama su zaključile jednu zajedničku stvar: Altruistične emocije – “droga pomagača” – stvaraju fiziološke reakcije u tijelu tako što povećavaju razinu hormona oksitocina – zbog kojeg se osjećamo dobro, smanjuju nivo stresa i poboljšavaju imunitet (viša razina zaštitnih antitijela). Altruizam u nama izaziva hemijsku reakciju sličnu onoj koju izaziva i istinska ljubav.

HEMIJA FRANCUSKOG POLJUPCA: ŠTA SE DEŠAVA U MOZGU DOK SE LJUBIMO?

Poljubac je univerzalni jezik koji nadilazi vrijeme i granice. Prije nekoliko desetljeća, antropolozi su procjenili da više od 90% kultura praktikuje ljubljenje. Ljudi imaju instinktivni nagon za poljubac, ali način na koji se ljube može biti drugačiji, u zavisnosti od kulture ili ličnih iskustava pojedinaca.

Strastveni francuski poljubac djeluje na naš mozak poput droge stimulirajući prirodne hemikalije u našim tijelima, a može izazvati čari istinske ekstaze koju pokreće koktel hormona i neurotransmitera. Tokom ljubljenja, naše tijelo postane izuzetno aktivno šaljući milijarde informacija od mozga do jezika, mišića lica, usana i kože. Ovi impulsi proizvode niz neurotransmitera koji direktno utječu na to kako se osjećamo.


“Poljubac je lijep trik koji je priroda osmislila da zaustavi govor kada riječi postanu suvišne.” – Ingrid Bergman

Kada se poljubac desi, naše tijelo i mozak dožive niz [nezaboravnih] hemijskih reakcija. Strastveni poljubac prvo širi krvne žile i mozak počne primati više kisika nego inače. Naši se obrazi zacrvene, a puls ubrzava. Disanje postaje nepravilno i duboko. Zjenice se šire, a pet od dvanaest moždanih živaca se odmah aktivira – zahvaljujući njima, čulo vida, mirisa, sluha, okusa i dodira se pojačava.

Dugi poljubac nam također omogućuje da ‘okusimo’ tuđi ukus koji nam može otkriti tragove o njenom ili njegovom zdravlju i plodnosti. Naši jezici – prekriveni malim izbočinama, su idealno dizajnirani za (podsvjesno) prikupljanje takvih informacija.

Pored toga, naše usne su povezane sa velikim dijelom mozga. Seksolog Alfred Kinsey tvrdi da neke žene mogu doći do orgazma nakon dugačkog i strastvenog poljupca, jer, tehnički naše su usne prepune osjetljivih nervnih završetaka, tako da čak i najmanji dodir šalje pregršt informacija (od kojih se osjećamo dobro) u mozak. Iako često ne razmišljamo o njima na ovaj način, usne su naša najizloženija erogena zona.


“Poljubac možemo shvatiti kao prvu liniju odbrane tijela protiv veze ili braka sa pogrešnom osobom.” – Evolucijski psiholog Gordon Gallup Jr.

“Kad se ljubimo ogroman dio mozga postaje aktivan”, tvrdi Helen Fisher, profesorica antropologije na Sveučilištu Rutgers. “Doista, ti hemijski kokteli čine razliku u izboru partnera i privlačnosti. Čini se da nas privlače ljudi koji imaju određene biološke profile.”

Kada se ljubimo, svih pet glavnih osjetila istovremeno prenose poruke. Milijarde živčanih veza aktivno šalju signale po čitavom tijelu, a oni svi konačno završe u postcentral gyrusu, području mozga koji obrađuje osjećaj dodira, temperature, bolova…

Naš mozak reaguje na ove signale proizvodnjom hemikalija koje nam pomažu da donesemo odluku o sljedećem potezu. Dobar poljubac može biti kao droga, te može utijecati na hormone i neurotransmitere da počnu ubrzano strujati kroz tijelo, stimulirajući naše centre za užitak.

Poljubac oslobađa velike količine dopamina, a upravo je on odgovoran za žudnju i želju, a i naučno je povezan sa ‘zaljubljivanjem’. Dopamin djeluje na naš mozak pouput kokaina – zbog čega i postajemo ovisni o osobi u koju smo zaljubljeni. Naš mozak doživljava dopamin kao nagradu, a pošto ljubljenje nagrađuje mozak dopaminom, želja za ovom radnjom se konstantno pojačava.

Kada ste zaljubljeni i kada osjećate euforiju, imate nesanicu i gubitak apetita – vaš mozak je jednostavno nadrogiran dopaminom.


“Zvuk poljupca nije tako glasan kao onaj kojeg proizvede top, ali njegov odjek se osjeća mnogo duže.” – Oliver Wendell

Ljubljenje također oslobađa i velike količine oksitocina – “hormona ljubavi”. Oksitocin je odgovoran za održavanje posebne veze između dvije osobe. Zbog njega ljubljenje može održavati ljubav snažnom čak i nakon nekoliko desetljeća veze. Drugim riječima, ljubljenje utječe na hormone i neurotransmitere koji su izvan naše svjesne kontrole, a ti signali igraju veliku ulogu u našim osjećanjima prema partneru. Poznato je da oksitocin utječe na kortizol, to jest da ga smanjuje, a kortizol je hormon koji je odgovoran za osjećaje stresa.

Strastveni poljubac može podići i razinu serotonina koji nas dovodi do opsesivnih misli o ljubljenju partnera. Naučnici su primijetili da razina serotonina kod novih zaljubljenih parova izgleda isto kao i kod pacijenata koji boluju od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ljubljenje također potiče i adrenalin koji pomaže našim tijelima da predvide šta bi se moglo desiti slijedeće, a adrenalin također ubrzava rad srca i smanjuje stres.

Na kraju, francuski poljubac je nešto što muškarci (nesvjesno) zloupotrbljavaju kada žele sa partnericom napraviti korak dalje. Muška slina je puna testosterona i poljubac daje muškarcima priliku da ženama nesvesno pokušaju da ‘prebace’ testosteron kako bi izazvali seksualnu želju. Ova dodatna prednost ljubljenja objašnjava zašto su muškarci daleko više zainteresovani za dugačke vlažne poljupce od žena.


“I jednom kada pronađete pravu osobu, postoji samo jedan način da održite vezu aktivnom. Samo se nastavite ljubiti.” – Evolucijski psiholog Gordon Gallup Jr.

VRSTE FOBIJA

Fobije su pretjerani, iracionalni strahovi, a smatraju se vrstom anksioznog poremećaja. Postoje tri kategorije fobije: agorafobija, socijalna fobija i specifične fobije. Agorafobija je strah od javnog mjesta, a socijalna fobija strah od ljudi i socijalnih situacija.

Specifične fobije… one su, kao što im ime kaže: specifične. Javljaju se kada se osoba iracionalno boji mjesta, objekta ili situacije, kao što je strah od letenja (aviophobia) ili strah od javnog govorenja (glossophobia). Ove fobije se često razvijaju dok smo još djeca i smatra se da su uzrokovane traumatskim događajima, hemiji u mozgu i ponašanjem koje smo naučili od naših roditelja.

Svima su nam poznate ‘specifične fobije’, kao što su strah od visine, strah od životinja… ali postoje neke za koje možda nikada niste ni čuli, a ipak neki ljudi imaju iracionalni strah i od najobičnijih predmeta i događaja… Ovo su neke od najčudnijih fobija:

1. Peladophobia – Strah od ćelavih ljudi

2. Pogonophobia – Strah od brade

3. Defecaloesiophobia – Strah od „velike nužde“

4. Alliumphobia – Strah od češnjaka

5. Anablephobia – Strah od gledanja prema gore

6. Eisoptrophobia – Strah od ogledala ili gledanja u ogledalo

7. Chrometophobia – Strah od novca

8. Pentheraphobia – Strah od svekrve (vjerojatno češće nego što mislite)

9. Arithmophobia – Strah od brojeva

10. Phronemophobia – Strah od razmišljanja

11. Cacophobia – Strah od ružnoće

12. Pteronophobia – Strah od škakiljanja perijem

13. Ergophobia – Strah od posla

14. Anuptaphobia – Strah od toga da budete bez djevojke/dečka

15. Cyberphobia – Strah od računara

16. Dutchphobia – Strah od ljudi iz Nizozemske

17. Ephebiphobia – Strah od tinejdžera

18. Gymnophobia – Strah od golotinje

19. Hobophobia – Strah od beskućnika

20. Kathisophobia – Strah od sjedenja

21. Leukophobia – Strah od bijele boje

22. Mnemophobia – Strah od sjećanja

23. Novercaphobia – Strah od mačehe

24. Octophobia – Strah od broja 8 (bilo čega vezanog za ovaj broj)

25. Rectophobia – Strah od rektalnih bolesti

26. Somniphobia – Strah od spavanja

27. Sesquipedalophobia – Strah od dugih riječi

28. Symmetrophobia – Strah od simetrije

29. Asymmetriphobia – Strah od asimetrije

30. Xerophobia – Strah od suhoće

31. Euphobia – Strah od dobrih vijesti

32. Dendrophobia – Strah od stabala (drveća)

33. Heliophobia – Strah od Sunca

34. Anthrophobia – Strah od cvijeća

35. Hidrofobija – strah od vode

36. Papyrophobia – Strah od papira

37. Consecotaleophobia – Strah od kineskih štapića za hranu

38. Hexakosioihexekontahexaphobia – Strah od broja “666”

39. Emetophobia – Strah od povraćanja

40. Osmophobia – Strah od mirisa

41. Tetraphobia – Strah od broja 4

42. Acerophobia – Strah od okusa

43. Agyrophobia – Strah od prelaska ulice

44. Amnesiphobia – Strah od amnezije

45. Ataxophobia – Strah od neurednosti

46. Aulophobia – Strah od flaute

47. Athazagoraphobia – Strah od toga da budete zaboravljeni

48. Arachibutyrophobia – Strah od kikiriki maslaca, kada se zalijepi na vrhu usta

49. Anthropophobia – Strah od ljudi

50. Phobophobia – strah od razvijanja fobije

ČINJENICE O ČOKOLADI

1. Miris čokolade povećava theta moždane valove koji izazivaju opuštanje.

2. Bijela čokolada se tehnički ne smatra čokoladom, jer ne sadrži kakao.

3. Mnoga su naučna istraživanja pokazala da čokolada uopšte ne podiže nivo lošeg kolesterola. Zapravo, čokolada kod nekih ljudi može čak i sniziti razine kolesterola.

4. Čokolada ne uzrokuje karijes. Studija iz Univerziteta Osaka u Japanu je otkrila da se neki dijelovi kakaa, glavnog sastojka čokolade, zapravo bore protiv karijesa!

5. Casanova je smatrao čokoladu ‘eliksirom ljubavi’.

6. Iako mnogi tvrde da je čokolada afrodizijak, nauka još nije pronašla uvjerljive dokaze.

7. Jedna studija sa više od 44.000 sudionika je pokazala da su oni koji su sedmično konzumirali čokoladu imali manje izglede da će doživjeti srčani udar za cijelih 22 posto.

8. Naučno ime za drvo na kojem raste kakao je Theobroma cacao, što znači “hrana bogova”.

9. Car Azteca Montezuma II je pio više od 50 šalica čokolade dnevno.

10. Industrija čokolade vrijedi oko 110 milijardi dolara godišnje.









11. Istraživanje provedeno 2013. godine je pokazalo da se zbog mirisa čokolade u knjižari poveća šansa da će kupci kupiti kuharice ili ljubavne romane za 40%, a za 22% je veća šansa da će kupiti knjigu bilo kojeg žanra.

12. Maye su koristile kakao kao valutu, a vrijedio je više nego zlatna prašina. Uzgoj je bio ograničen tako da vrijednost nije nikada padala.

13. Gotovo polovica proizvedenih čokolada u svijetu se pojede u Evropi.

14. Čokolada sadrži visoke razine snažnog stimulansa koji se zove ‘teobromin’. Trovanje teobrominom može uzrokovati zatajenje srca, napade, oštećenje bubrega i dehidraciju. No, da bi se otrovali čokoladom morali bi pojesti oko 10 kg.

15. Do 17. stoljeća čokolada je bila rezervisana za evropsku elitu. U to vrijeme se smatralo da ova tamna slastica ima hranjiva, ljekovita i afrodizijačka svojstva.

16. Opsežna studija objavljena u časopisu Journal of American Medical Association je zaključila da “Čokolada ne igra nikakvu ulogu u nastanku akni… čak ni velike količine čokolade nisu klinički pogoršale akne.”

17. Katolička crkva je jednom povezala čokoladu s heretičkim ponašanjem, uključujući psovke, iznude, čarobnjaštvo i zavođenje. Kasnije su je i sami usvojili, pa čak i preporučili da se konzumira tokom posta.

18. Prosječan stanovnik Švicarske pojede oko 11 kg čokolade godišnje. Švicarci također imaju i najmanje zabilježenih slučajeva srčanog udara.

19. U jednom istraživanju na Sveučilištu u Indiani je zaključeno da su biciklisti koji su pili čokoladno mlijeko nakon treninga bili manje umorni. Također su postigli i bolje rezultate na testovima izdržljivosti od onih koji su pili sportski energetski napitak.

20. Jedna je studija pokazala kako čokolada može umanjiti kašalj gotovo jednako efektivno kao i sirupi.

ČAROLIJE IZ ISLANDSKE KNJIGE BIJELE MAGIJE

Sorcerer’s Screed je knjiga bijele magije koju je napisao Jochum Magnus Eggertsson, islandski pisac i pjesnik koji je sebe zvao Skuggi (“Sijenka”). Eggertsson je tvrdio da posjeduje 27 stranica izgubljene knjige magije koje, prema legendi, ne gore. Proveo je 30 godina istražujući nordijske čarolije i crteže iz starih rukopisa, te konačno izdao knjigu 1940. godine. Knjiga je bila napisana rukom, a tek je 2013. godine digitalizovana i ponovno isprintana. Nedugo zatim je objavljena i na engleskom jeziku.

Svaka čarolija u knjizi se sastoji od magičnog simbola (stave), ispod kojeg je runskim simbolimanapisano uputstvo za čaroliju. Rune su nizovi povezanih abeceda koje koriste slova poznata kao rune, znakovi koji su najvjerovatnije nastali među Gotima u prvom vijeku, a koji su izvorno bili u praktičnoj upotrebi kod germanskih i anglosaksonskih naroda. Skandinavske varijante su poznate kao Futhark, a anglosaksonske kao futhorc ili fuþorc.

Rune su se stoljećima koristile za proricanje budućnosti, bacanje uroka, liječenje, kao i bilo koju drugu vrstu magije. Tako da nije ni čudno da su upravo one odabrane za Sorcerer’s Screed.

Čarolije u islandskoj knjizi magije pokrivaju razne teme – od zaštite od utapanja, pa sve do ljubavnih čarolija. Iako je ovo knjiga bijele magije (Eggertsson je namjeravao objaviti i knjigu crne magije), u njoj se mogu pronaći i neke jezive čarolije, kao što su:


5. Čarolija za oživljavanje mrtvih i istjerivanje zlih duhova



“Nacrtajte ovaj simbol na potiljak konja, koristeći mješavinu krvi tuljana, lisice i ljudske krvi. Recitujte ovaj stih iznad simbola kada ga želite koristiti:


“Gusta krv, borci su umorni.
Nacija trpi stoljeća teškoća,
Velika razaranja, ljudi umiru,
Bogatstvo izgubljeno, siromašne ignorišu.
Opasnost izaziva strah,
oluja nakon oluje, udara po bijedi,
teško kajanje, nemilosrdan rat.
Zlo opsjeda svijet.”


4. Čarolija za gledanje u prošlost i budućnost



“Otkriva prošlost i budućnost, godinama i stoljećima, u cijelom svijetu.”

“Ovaj simbol treba oslikati na kožu teleta koje nikada nije bio pod golim nebom, s vodom iz gavranova oka, i krvi iz srca muškarca i žene koji su se voljeli svim srcem, ali nisu nikada konzumirali svoju ljubav,.. i simbol se treba nacrtati perom barske kokoške. Kada se simbol osuši otiđite na izvor čija je temperatura konstantna zimi i ljeti, i preko kojeg taj dan nisu letjele ptice, i udarite po vodi kožom, pazeći da je simbol okrenut prema dolje. Onda pustite da simbol leži u vodi, obiđete četiri kruga oko izvora u suprotnom smjeru od kazaljke na satu. Uzmite simbol iz vode i zavirite kroz njega, a onaj ko je nacrtao simbol će moći vidjeti, ako želi, u cijelom svijetu, istoriju i budućnost kroz četiri smjera. Nakon toga spremite simbol i nikada ga ne otkrivajte, osim ako ga ne želite koristiti.”


3. Čarolija za štit nepobjedivosti



“Ovaj simbol treba nacrtati na crni papir koristeći žuč gavrana, a zatim staviti u gavranovo leglo. Tu treba ostati dok se gavranova jaja ne izlegu. Zatim uzmite papir i od njega ćete imati velike koristi. Čak i ako sto ljudi budu vaši neprijatelji, i oni vas napadnu i htjednu ubiti, ova čarolije će vas lako spasiti. Ako držite papir isped sebe (okrenut prema neprijateljima) kada se suočavate sa svojim neprijateljima, njima će se činiti da čuvate nepobjedive crne zmajeve, i da se spremate da ih oslobodite.”

Zanimanja kod kojih je veća šansa za tumor, srčani udar...

Obolijevanje od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa i različitih vrsta raka ovise o životnim navikama i porocima, prehrani, količini stresa i tjelesnoj aktivnosti. No, parametara je više, a utvrđeno je da nastaju i zbog poslova.

Priroda posla od zanimanja do zanimanja se razlikuje. Dok neka najviše naplate slobodno vrijeme, neka danak plate osobnim zadovoljstvom, neka unutarnjim mirom. Postoje i ona, koja svoj danak naplaćuju godinama života. Neosporno je da težak fizički posao vidljivo razdire tijelo, no ozbiljne bolesti uzrokuju i fizički manje zahtjevni poslovi.
1. Poljoprivrednici

Većina poljoprivrednika radi teške i naporne poslove. No taj posao gotovo da više nije moguće zamisliti bez različitih kemijskih pesticida za bolju otpornost povrća, voća, žitarica,... Svi koji koriste pesticide moraju biti propisno odjeveni u zaštitna odijela, od glave do pete. Ipak, kemikalije se šire vrlo lako i na mnogo načina, a iako pokrivena, nerijetko stradavaju tijela poljoprivrednika. Limfom, rak kože, usana, želuca i prostate i tumor na mozgu samo su neke od bolesti koje će prije dobiti poljoprivrednik, no učitelj.

3. Piloti

Piloti također sjede većinu svog vremena, no nisu u rizičnoj skupini za srčanu bolest. Njima prijeti maligni melanom. Melanom je najagresivnija vrsta raka kože, a iako piloti "lete blizu sunca", najveći razlog čestom obolijevanju zapravo se krije u njihovim životnim navikama. Naime, piloti su često u tropskim zonama i svoju kožu stalno izlažu suncu. Zvuči besmisleno, no znanstvenici su pokazali kako je vjerojatnost da će pilot dobiti rak kože čak 25 posto veća, no kod nekog drugog. Također, zbog česte promjene klime i vremenskih zona, organizam pilota puno se teže opire bolestima.




4. Vatrogaci




Posao koji je sam po sebi dovoljno rizičan je posao vatrogasca. No, iako većina ljudi misli kako vatrogasci, zbog stalnog udisanja dima najčešće obilijevaju od raka pluća, to nije istina. Njihova je boljka srce, točnije srčani udar. Naime, sedam je puta vjerojatnije da će vatrogasac umrijeti od srčanog udara, no od udisanja dima, a duplo vjerojatnije od pogibije na požarištu. Studija s Harvarda pokazala je da je vatrogaščevo srce u sto posto većem riziku od udara, dok se bori s vatrenim stihijama.
5. Građevinski radnici

Iako je veća vjerojatnost da vatrogasac umre zbog srca, nego zbog pluća, to nije slučaj kod građevinskih radnika. Građevinari su među najugroženijim ljudima što se tiče bolesti pluća, a jedna je bolest za njih posebno karakteristična. Azbestoza je bolest koja nastaje zbog, jasno, dodira s azbestom, a uzrokuje ranice na plućima. Azbest uzrokuje i maligni mezoteliom - fatalnu vrstu raka pluća. Staklena vuna i drugi toksini također uzrokuju rak, a radnici u građevinu također su s njima u kontaktu.

SVE O RIBAMA

Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma Ribe. Za druga značenja, pogledajte Ribe (razdvojba).
?Ribe
Riba (klen) na plitvičkim jezerima
Riba (klen) na plitvičkim jezerima
Status zaštite
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Potkoljeno: Vertebrata
Nadrazred: Pisces (Gnathostomata)
Područje života
Razredi
Actinopterygii
Elasmobranchii
Holocephali
Sarcopterygii

Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače (Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28.000 vrsta riba.

Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosustavima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih oceanskih dubina.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.



Lampanyctodes hectoris
(1) - operculum (škržni zaklopac), (2) i (5) - bočna pruga, (3) - prva leđna peraja, (4) - druga leđna peraja, (6) - repna peraja, (7) - podrepna peraja (analna peraja), (8) - photophores, (9) - trbušna peraja, (10) - prsna peraja
Oblik tijela riba je, prema načinu života, vrlo različit, često uvjetovan okolišem u kojem obitava, kao i načinom života. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.

Sve ribe mogu se podijeliti u Besčeljusne ribe (Agnatha) oko 50 vrsta, hrskavičnjače (Chondrichthyes) oko 600 vrsta i koštunjače (Osteichthyes) oko 30.000 vrsta [1]

Nema tipične vrste riba:tri skupine riba međusobno razlikuju. Sve ribe žive u vodi, iako neke vrste mogu provoditi određeno vrijeme i na kopnu. Iako je poznato 20000 vresta riba djelimo ih na: beščeljuste, hrskavičnjače i koštunjače; kojih i ima najviše.

Građa riba Ribe su kralješnjaci. Najpoznatije i najbrojnije ribe su koštunjače, koje imaju kostur izrađen od kosti, peraje za plivanje i škržni poklopac-operkulum. Većina riba ima tijelo prekriveno ljuskama. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom, a neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom. Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom.

Životni ciklus Većina riba ispuštaju jajašca, iako neke vrste rađaju potpuno razvijene mlade. Mnoge vrste riba proizvode na tisuću jajašaca, jer samo malobrojna jajašca preživljavaju i razvijaju u odrasle jedinke. Životni ciklus riba iznosi od nekoliko mjeseci pa i do 100 godina.

Skrb za mlade Mnoge ribe ne brinu za svoja jajašca i mlade, nego ih prepuštaju samima sebi. Druge su ribe brižni roditelji i žestoko brane svoje potomstvo. Zaštitna vrećica:ženka morskog konjića polaže jaja u posebnu vrećicu na mužijakovom tijelu, tamo se jajašca razvijaju u izlaze u potpunosti razvijeni. Zaštita u ustima: mnoge vrste ciklida drže jajašca u ustima dok se razvijaju. Pošto se izlegnu, mladi obično zbog sigurnosti ostaju u ustima, a napuštaju ih potpuno zreli. Grickanje roditelja: Amazonska riba izlučuje iz kože poseben hranjive tvari koje mladi grickaju te se tako hrane oko četiri tjedna.

Disanje riba Ribe dišu na škrge. Škrge je organ, koji kod riba prenosi iz vode kisik, koji ide u krv. Ovakav oblik disanja se zove škržno disanje.

Pokretanje riba Ribe se kreću pomoću peraja. Mogu ići u tri dimenzije: lijevo-desno,gore-dolje i napred-nazad. Pa tako postoji okretanje: riba se služi leđnim, prsnim i trbušnim perajama za okretanje; vijuganje: ribe se kreću lijevo-desno u obliku slova “S“ i visinom: pomoću svojih prsnih i trbučnih peraja koristi da bi se podizala i spustila.


Konzumne pastrve u ribogojilištu u Sincu u Gackom polju
Prehrana i hrana Ribe mogu biti biljožderi,mesožderi i strvinari; koji se hrane ostacima uginuluh biljaka i životinja; i paraziti. Paraziti se hrane sisanjem krvi, te se paklara pričvrsti za plijen, usnim lijevkom,i ždere meso i siše krv. Ili američka veslokljunka, procjeđuje hranu iz vode kroz škržne listiće.

Historija Njemačke

Njemačka kao posebna regija u Srednjoj Evropi može se pratiti još od doba rimskog komandanta Julija Cezara, koji je želio da osvoji neosvojivo područje istočno od Rajne, poznato kao Germanija, koje se razlikovalo od Galije (Francuska) koju je ranije osvojio. Pobjeda germanskih plemena u bici kod Teutoburške šume 9. n. e. spriječila je pripajanje njihove teritorije od strane Rimskog carstva. Nakon pada Rimskog carstva, Franci su osvojili zapadna germanska plemena. Kada je Franačko carstvo bilo podijeljeno između nasljednika Karla Velikog 843. n. e., istočni dio je postao Istočna Franačka. Oton I je 962. n. e. postao prvi car Svetog rimskog carstva, srednjovjekovne njemačke države.

Tokom visokog srednjeg vijeka regionalne vojvode, knezovi i biskupi su došli na vlast umanjujući vlast careva. Martin Luther je 1517. godine vodio protestantsku reformaciju protiv Katoličke crkve i time je sjeverni dio zemlje postao protestantski, dok je južni dio ostao katolički. Dva dijela Svetog rimskog carstva sukobili su se tokom Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.), koji je bio poguban za 20.000.000 civila. 1648. godina je označila kraj Svetog rimskog carstva i početak modernih nacija-država, sa Njemačkom podijeljenom u brojne nezavisne države, kao što je Pruska, Bavarska i Saksonija.

Nakon Francuske revolucije i Napoleonovih ratova (1803. – 1815.), dolazi do pada feudalizma, a pripadnici političke filozofije liberalizma i ideologije nacionalizma dolaze u sukob sa pripadnicima konzervativizma. Njemačka revolucija 1848-1849 godine nije uspjela. Industrijska revolucija je modernizirala njemačku privredu, što je dovelo do brzog rasta gradova i do pojave Socijalističkog pokreta u Njemačkoj. Pruska, čiji je glavni grad bio Berlin, je postala još jača. Njemački univerziteti su postali svjetski centri za nauku i humanističke nauke, a muzika i umjetnost su doživjele procvat. Ujedinjenje je ostvareno osnivanjem njemačkog carstva 1871. godine pod vodstvom pruskog kancelara Otta von Bismarcka. Novi Reichstag, sa izabranim članovima parlamenta imao je ograničenu ulogu u carskoj vlasti. Njemačka se pridružila drugim silama u kolonijalnom širenju u Africi i na Tihom okeanu.

Njemačka je bila najjača sila na evropskom kontinentu. Do 1900. godine, njen ubrzan razvoj industrijskaeekonomije je nadmašio britansku, omogućavajući pomorsku trku i agresivnu vanjsku politiku. Njemačka je vodila Centralne sile u Prvom svjetskom ratu (1914. – 1918.) protiv Francuske, Velike Britanije Rusije i SAD-a. Poražena i djelimično okupirana, Njemačka je bila primorana platiti ratnu odštetu prema Versajskom sporazumu. Također, bila je lišena svih svojih kolonija, kao i dijelova zapadne Poljske i oblasti Alzasa i Lorene. Njemačkom revolucijom (1918. – 1919.) svrgnut je car, što dovodi do uspostavljanja Vajmarske republike, koju je karakterisala nestabilna parlamentarna demokratija.

Ranih 1930-ih, svijet je pogodila velika depresija koja je imala teške posljedice po Njemačku praċene velikim porastom nezaposlenosti i izgubljenim povjerenjem Nijemaca u njihovu vladu. Nacisti pod vodstvom Adolfa Hitlera su 1933. godine došli na vlast i uspostavili totalitarni režim. Politički protivnici su ubijani ili zatvarani. Nacistička Njemačka je agresivnom vanjskom politikom preuzela kontrolu nad Austrijom i dijelovima Čehoslovačke, a njena invazija na Poljsku je pokrenula Drugi svjetski rat. Nakon potpisivanja sporazuma sa Sovjetskim savezom 1939. godine, Hitler i Staljin su podijelili Istočnu Evropu. Nakon toga u proljeće 1940. godine nacistička Njemačka pokreċe blitzkrieg koji je zahvatio Skandinaviju, zemlje Beneluksa i Francusku. Na ovaj način bila je ostvarena kontrola nad gotovo svim državama Zapadne Evrope osim Velike Britanije. Hitler je napao Sovjetski savez u junu 1941. godine. U Njemačkoj i okupiranim područjima vršio se sistematski program genocida poznat kao Holokaust u kojem je ubijeno šest miliona Jevreja, kao i pet miliona Poljaka, Roma, Rusa i drugih. Godine 1942. njemačka invazija na Sovjetski savez je posrnula, a nakon što su Sjedinjene Američke Države ušle u rat, Britanija je postala osnova za masivno anglo-američko bombardovanje njemačkih gradova. Njemačka se borila na više frontova između 1942. i 1944. godine, međutim, nakon savezničke invazije na Normandiju (u junu 1944. godine), njemačka vojska je gurnuta nazad do konačnog kolapsa u maju 1945. godine.

Pod okupacijom od strane saveznika, njemačke teritorije su bile odvojene, a Hladni rat je rezultirao podjelom zemlje na demokratsku Zapadnu Njemačku i komunističku Istočnu Njemačku. Milioni nijemaca pobjegli su iz komunističke u Zapadnu Njemačku, koja je doživjela brzu ekonomsku ekspanziju i postala dominantna ekonomija u zapadnoj Evropi. Zapadna Njemačka je ušla u NATO 1950. godine ali bez pristupa nuklearnom oružju. Francusko-njemačko prijateljstvo postalo je osnova za političku integraciju Zapadne Evrope u Evropsku uniju. Berlinski zid je uništen 1989. godine, Sovjetski savez je propao a Istočna Njemačka se ponovo ujedinila sa Zapadnom Njemačkom 1990. godine. Njemačka je 1998. godine bila jedna od zemalja osnivača eurozone. Njemačka postaje jedna od ekonomski najmoćnijih zemalja Evrope, doprinoseći oko jedne četvrtine godišnjeg bruto domaćeg proizvoda eurozone. Njemačka je 2010. godine odigrala ključnu ulogu u pokušaju rješavanja eksalacije krize eura, a posebno u vezi Grčke i drugih južnoevropskih naroda.


Prahistorija[uredi | uredi izvor]
Otkriće Mauer 1 mandibule 1907. godine pokazuje da su drevni ljudi bili prisutni u Njemačkoj prije najmanje 600.000 godina. Najstarije kompletno lovačko oružje u svijetu je otkriveno u rudniku uglja u Schoningenu u Njemačkoj 1995. godine. Dolina Neander u Njemačkoj je mjesto gdje je 1856. godine otkriven i prepoznat prvi ikada ne-moderni ljudski fosil nove vrste ljudi nazvan Neandertalac. Prvi fosil neandertalca je star 40.000 godina. Također, dokaz modernih ljudi je pronađen u pećinama Jura kod Ulma. Nalazi uključuju kosti starih ptica, bjelokosti mamuta i flaute koje su stare 42.000 godina i spadaju u najstarije muzičke instrumente ikada pronađene.

Germanska plemena (750. p.n.e. - 768.)[uredi | uredi izvor]
Migracije i osvajanja[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Germani i Germanija
Pretpostavlja se da se etnogeneza germanskih plemena dogodila u vrijeme Nordijskog bronzanog doba, ili najkasnije u vrijeme predrimskog željeznog doba. Iz južne Skandinavije i sjeverne Njemačke, plemena su se počela širiti na jug, istok i zapad u 1. stoljeću p.n.e. te dolaze u kontakt sa keltskim plemenima Galije, kao i iranskim, baltičkim i slavenskim plemenima u Srednjoj Evropi. Malo se zna o ranoj germanskoj historiji, osim kroz knjigovodstvene interakcije Rimskog carstva, etimoloških istraživanja i arheoloških nalaza.

U prvim godinama 1. stoljeća, rimske legije su sprovodile dugu kampanju u Njemačkoj, na području sjeverno od gornjeg Dunava i istočno od Rajne, u pokušaju da se prošire granice carstva i skrati njihova granična linija. Oni su pokorili nekoliko germanskih plemena, kao što su Cherusci. Plemena postaju upoznata sa rimskom taktikom ratovanja zadržavajući svoj plemenski identitet. U 9. godini, Cheruscki poglavica po imenu Arminius je porazio rimsku vojsku u bici kod Teutoburg Foresta. Tom pobjedom je zaustavljeno rimsko prodiranje u germanski teritorij i rođena je njemačka historija. Moderna Njemačka, istok Rajne, ostala je izvan rimskog carstva. Germanska plemena su se 100. godine naselila pored rimske granice na Rajni i Dunavu, zauzimajući većinu područja moderne Njemačke.

U 3. stoljeću brojna germanska plemena (Alemani, Franci, Bavari, Chati, Saksonci, Frisi, Sikambri i Turingi) su probili rimsku granicu na Dunavu. Sedam velikih njemačkih plemena (Vizigoti, Ostrogoti, Vandali, Burgundi, Langobardi, Sasi i Franci) su se preselili na zapad i učestvovali u padu Rimskog carstva i transformaciji starog Zapadnog Rimskog carstva. U nenaseljene dijelove današnje Njemačke invazija Huna dovela je do početka perioda migracije. Hunska hegemonija Njemačke trajala je do 469. godine.

Plemenska vojvodstva[uredi | uredi izvor]
Plemenska vojvodstva u Njemačkoj su uglavnom područja starih njemačkih plemena u regionu, posebno na istoku. U 5. stoljeću je germanska migracija dovela niz barbarskih plemena iz Rimskog carstva. Plemena koja su postala stabilna plemenska vojvodstva su Alemani, Turinzi, Saksonci, Franci. Burgundi i Rugi. Oni su stvorili rana vojvodstva koja nisu bila definisana strogom administrativnom granicom, nego na području naselja velikih germanskih plemena. U narednih nekoliko vijekova, neka plemena su ratovala, migrirala i spajala sa drugim plemenima. Sva ova plemena u Germaniji su na kraju potčinili Franci. Međutim, ostaci nekoliko matičnih vojvodstava su danas preživjele kao države ili regije modernih zemalja zapadne Evrope: njemačke regije Švabija, Bavarija i Saksonija; i francuske regije Burgundija i Lorena. Njemačka plemena na istoku su osnovala vojvodstva kao što je Brandeburg i Pruska, a na jugu Kranjska, Štajerska i Austrija koja će postati država Austrija.

Franačko carstvo[uredi | uredi izvor]
Glavni članak: Franačka država
Nakon pada Zapadnog Rimskog carstva, Franci su stvorili carstvo sa kraljevima iz dinastije Merovinga i pokorili druga germanska plemena. Franački kraljevi su osvojili sjevernu Galiju 486. godine, Švabija je postala vojvodstvo u okviru Franačkog carstva 496. godine nakon bitke kod Tolbiaca, a 530. godine Saksonci i Franci su uništili kraljevinu Tiringiju. U 5. i 6. stoljeću Franački kraljevi su osvojili nekoliko drugih germanskih plemena i kraljevina. Kralj Klotar I (558. - 561.) vladao je većim dijelom teritorija koje je danas Njemačka i pravio je pohode u Saksoniji, dok je jugoistočna današnja Njemačka i dalje bila pod utjecajem Ostrogota. Saksonci su naseljavali područje do rijeke Unstrut.

Regioni Franačkog carstva su mogli da budu kneževine samo ako njihovi domaći kneževi budu u krvnom srodstvu sa Merovingskom dinastijom. Franački kolonisti su bili ohrabreni da se nasele u novoosvojene teritorije. Lokalnim germanskim plemenima je bilo dopušteno da sačuvaju svoje zakone samo ako pređu na kršćanstvo.

Njemačke teritorije su postale dio regiona Austrazija (Istočna zemlja) u sjeveroistočnom dijelu Franačkog carstva. U cjelini, Austrazija je činila dijelove današnje Francuske, Njemačke, Belgije, Luksemburga i Holandije. Nakon smrti Franačkog kralja Klovisa I 511. godine, njegova četiri sina su podijelila carstvo. Austrazija je prvo bila nezavisno vojvodstvo u Franačkom carstvu, a zatim vojvodstvo u okviru Franačkog carstva, i na kraju uništena i podijeljena na nekoliko vojvodstava.

Franački kralj Karloman je 743. godine pokrenuo rat protiv saksonaca, jer su se saksonci ujedinili sa Bavarima kako bi dobili nezavisnost. Kralj Pipin III je 751. godine bio pomazan od strane Crkve. Sada su Franački kraljevi bili postavljeni kao zaštitnici pape. Kralj Karlo Veliki je pokrenuo višedecenijsku vojnu kampanju protiv svojih bezbožnih rivala Saksonaca i Avara. Ustanak u Saksoniji i ratovi su trajali od 772. do 804. godine. Saksonci i Avari su na kraju poraženi, narod je nasilno prešao na hriščanstvo, a zemlja je pripojena Karolinškom carstvu.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]
Glavni članci: Istočna Franačka, Sveto rimsko carstvo i Kraljevina Njemačka
Karlo Veliki[uredi | uredi izvor]
Nakon smrti Franačkog kralja Pipina Malog 768. godine, njegov sin Karlo konsolduje komandu nad svojim carstvom i postaje poznat kao "Karlo Veliki" ili "Karlo". Karlo Veliki je od 771. do svoje smrti 814. godine proširio Karolinško carstvo na sjevernu Italiju i teritorij svih zapadno germanskih naroda, uključujući i Saksonce i Bavarce. Karlova vlast je potvrđena njegovim krunisanjem za cara Svetog Rimskog carstva 800. godine od strane pape za Božić u Rimu. Od tada je carska palata (Kaiserpfalzen), koja se nalazi u Aachenu, postala ekonomski i kulturni centar.

Borba između Karlovih unuka prouzrokovala je da se Karolinško carstvo podijeli na nekoliko dijelova Ugovorom u Verdunu (843. godine), Ugovorom u Mersenu (870. godine) i Ugovorom u Ribemontu.  Njemačke regije su došle pod vlast Istočne Frankije. Od 919. do 936. godine germanski narodi (Franci, Saksonci, Švabije i Bavarci) su bili ujedinjeni pod vlašću Henrija Faulera, vojvode od Saksonije, koji je uzeo titulu kralja.

Oton Veliki[uredi | uredi izvor]

POVIJEST RUSIJE

Ovo je pregled povijesti Rusije do 1917. Za daljnju rusku povijest vidi članke Sovjetski Savez i Rusija.

Ruska predpovijest
U predpovijesno razdoblje južna ruska stepa bila je naseljena mnoštvom plemena, gdje je veći dio njih imao nomadske karakteristike. U antičko vrijeme taj je prostor bio poznat kao skitska zemlja. Tragovi rane civilizacije otkriveni su u 20. stoljeću, posebno kada je riječ o gradovima Ipatovo, Sintašta, Arkaim, Paziriki itd. U 8. stoljeću pr.Kr. grčki trgovci prenosili su klasičnu civilizaciju trgujući na prostorima Tanaisa i Panarogie u prostorima južne Rusije i Ukrajine. Grci su ostavili vrlo vrijedne tragove i vrlo vrijedna arheološka nalazišta. U razdoblju između 3. i 4. stoljeća u Bosporskom kraljevstvu stvoren je svojevrstan helenistički sustav vladanja prenešen iz Grčke, no taj su prolaz potom prelazile mnoge nomadske skupine koje su na njega negativno utjecale, posebno Avari i Huni, gdje će se dio njih zaustaviti u središnjoj Europi. Antska zajednica u kojoj su živjela mnoga istočnoslavenska plemena također je tijekom 5. stoljeća dominirala na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. U otprilike isto vrijeme istočnoslavensko pleme Poljani izgradilo je grad Kijev na rijeci Dnjepar, u središnjoj Ukrajini. Turkijski narod Hazari u 8. stoljeću potom će preuzeti kontrolu nad većim kavkaškim prostorom između Kaspijskog jezera i Crnog mora, dok su se istočnoslavenska plemena smjestila na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i sjeverne Rusije (podno današnje Finske).

Hazari su tijekom 8. stoljeća postali glavna poveznica između muslimanskog svijeta i baltičkih zemalja, ali se nisu puno miješali u unutarnje poslove istočnoslavenskih plemena i njihovih organizacija u sklopu antske zajednice. Imali su određene sukobe sa arapskim zemljama i više su se orijentirali prema Azijskom prostoru, prvenstveno radi svojeg sličnog mentaliteta i nešto povoljnije kilme. Povjesničari upućuju da su istočnoslavenska plemena koja se smatraju precima današnjih Rusa živjeli na šumovitom prostoru istočno od današnje Bjelorusije i sjeverno od grada Kijeva. Radimiči su bili najbliži kijevskom središtu, potom Vjatiči i Kriviči koji su živjeli nešto sjevernije. Precima današnjih Rusa također se smatraju i druga plemena poput Slovena na krajnjem sjeveru, podno današnje Finske, zatim druga plemena među kojima su bila i ona ugro-finskog porijekla, poput plemena Meria, Miroma i Meščjera. Neka od tih plemena živjela su na samoj periferiji prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i i nisu toliko imala udjela u stvaranju staroruske države već su bila obuhvaćena prilikom njezina širenja.

Tijekom 9. stoljeća, veliki utjecaj na prvu starorusku državu imali su ratni plaćenici Varjazi koji su dolazili sa prostora današnje Švedske i Norverške, njihova uloga u stvaranju prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i bila je iznimna. Nakon što su se smjestili u gradu Novgorodu, njihov vojni svjetonazor doprinio je silovitom širenju države iz samog grada Kijeva i Kijevske oblasti prema svim smjerovima istočne Europe. Dinastija kijevskih kneževa koja je obuhvatila sve Istočne Slavene tijekom 9., 10. i 11. stoljeća zvala se Rjurik. Po legendi Gostomisl je naredio svom potomku Rjuriku da se oženi slavenskom princezom kako bi došlo do spajanja slavenskih i varjaških korjena kako bi nastala nova dinastija. Nakon što su prijestolje u Kijevu zauzela dva ratnika Askold i Dir, njih je s vlasti svrgnuo knez Oleh (Helgi), koji će u sljedećem razdoblju stvoriti jednu od najvećih država na svijetu Kijevsku Rus'. Kijevska Rus' je u konačnici prihvatila kršćanstvo bizantskog obreda što se odrazilo na kulturu svih Istočnih Slavena: Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa.

Staroruska država[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kijevska Rus'

Rusi svoju državnu povijest počinju u Kijevskoj Rus'i sa središtem u drevnom gradu Kijevu. Početkom svoje vladavine u izrazito slaveniziranom društvu kijevske okolice knez Oleg (878.-912.), poznat i kao Helgi, kreće u objedinjavanje okolnih slavenskih plemena širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Objedinjavanje pojedinih slavenskih plemena sjeverno od Kijeva, prema gradu i trgovačkom središtu Novgorodu proteklo je s nešto manjim vojnim otporom nego što je to bilo sa vojno jakim plemenima Uliča i Derevljana s ukrajinskih prostora. Duži otpor na sjeveru pružala su jedino plemena Radimiči i Vjatiči, inače preci ruske nacije. Ukrajinsko pleme Siverjana, sjeveroistočno od kijevskog središta, nije pružalo otpor i prihvatilo je 882. savezništvo s Kijevom. Oleg je uspijevao zadržati kontrolu nad preuzetim širim slavenskim teritorijem isključivo jer je dopuštao određeni manji stupanj autonomije, koji je u neku ruku predstavljao svojevrsno savezništvo.

Borbe su se u isto vrijeme vodile sa Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve prostranije takozvane Kijevske države. Nekada moćni Hazari na jugoistočnim granicama današnje Ukrajine, sada su se našli pred novom slavenskom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. Hazari su u teškim ratnim sukobima poraženi 907., nakon čega je napravljen proboj te je knez Oleh produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i grad Carigrad. Nakon 911. dogovoreno je trajno primirje između Kijevske Rus’i i Bizantskog Carstva te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi i ukrajinsko pleme Poljani. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s Grcima iz 911. i 944. pisani na grčkom i starorus’kom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu. Do kraja svoje vladavine Oleh je pokorio širi prostor oko Kijeva te unatoč tome što više slavenskih plemena još nije bilo uključeno u buduću državnu zajednicu Kijevske Rus’i, ona su davala određeni danak i bila su pod kontrolom vladara u Kijevu.

Istočnoslavenska poganska plemena koja su Varjazi okupili u Kijevskoj Rus'i bila su vezana labavim, plemenskim oblikom društvene organizacije. Obraćenje na kršćanstvo uslijedilo je 987. godine pošto su se izaslanici kneza Vladimira Velikog vratili iz bizantskog Carigrada s ugodnim dojmovima o sjaju bizantske kulture. Prema povjesnim zapisima knez Vladimir je odbacio judaizam tvrdeći da Bog nije mogao voljeti Židove, jer ih inače ne bi razbacao po cijeloj zemlji, kao i islam s obrazloženjem da ruski narod ne bi mogao živjeti bez alkohola.

Pad staroruske države[uredi VE | uredi]

Aleksandar Nevski
Poslije Jaroslavljeve smrti (1054.) Nakon mongolskog napada u 13. stoljeću, ruska plemena su se počela povlačiti iz Europe prema azijskim prostranstvima. Završila je dominacija kijevskih kneževa, a jug Rusije i Ukrajine naselila su nomadska plemena Polovci (Kumani). U to doba u Kijevu djeluje Nestor Ljetopisac, monah koji je za sobom ostavio značajna djela za povijest Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Nesloga Rjurikovića potkapala je državu diobama i ratovima. Vladimir Monomah, šurjak njemačkog cara Henrika IV., uspostavio je doduše jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113. – 1125.) staroruska država se raspadala na manje kneževine, nesposobne oduprijeti se Polovcima. Narod je hrpimice bježao ili na zapad prema kneževinama Halič i Volinj ili na sjeveroistok u kneževinu Suzdalj: tamo je kasnije stapanjem došljaka s ugrofinskim starosjediocima nastalo novo takozvano velikorusko pleme. Kolonizacija je bila tako živa da je već Monomahov sin, Juraj Dolgoruki, osnovao niz gradova, među njima i Moskvu. Njegov sin, knez Andrej Bogoljupski, ostao je u suzdaljskom Vladimiru, a prethodno je sudjelovao u rušenju vlasti u Kijevu. Time se političko težište prenijelo već u 2. polovici 12. stoljeća prema Aziji.

Godine 1224. Džingis-kanovi Tatari su uništili starorusku vojsku. Za druge njihove provale (1237. – 1240.) Batu je opustošio prostore blizu Novgoroda, porušio Kijev i osnovao na Volgi državu Zlatne horde, Kipčački kanat, koji je držao ruske knezove u ropstvu 200 godina. Ujedno se srušila staroruska fronta i na zapadu u Halič-Volinjskoj državi. Viteški red mačonoša (Schwertbrüder), osnovan 1202. u žarištu njemačke kolonije u Livonskoj, zauzeo je 1224. ruski grad Jurjev. Ujedinivši se 1237. s Njemačkim viteškim redom u Pruskoj nastavio je ofenzivu preko Pskova prema Novgorodu; usporedo s njim prodirali suŠveđani (iz Finske) i Litavci.

Aleksandru Nevskom, sinu velikog kneza Vladimirskog, uspjelo je 1240. zaustaviti Šveđane pobjedom na Nevi; bitkom na Čudskom jezeru (1242.) potisnuo je i Nijemce. Litavci su podvrgli Polock i izbili preko Vitebska na gornji Dnjepar. U 14. stoljeću litavski i ukrajinski kneževi prodirali su niz Dnjepar, oteli Tatarima 1362. Ukrajinu s Kijevom i Podolje te podijelili s Poljacima jugozapadnu Rusiju, tako da im je pripao i istočni Volinj. Činilo se da će Velika Litva oslobodilačkim ratom protiv Tatara okupiti oko sebe cijelu Rusiju, ali 1386. poljska se kraljica Jadviga udala za litavskog kneza Jagela, a ovaj se s Litavcima pokrstio. Povlašteni položaj staroruske kulture u Litvi bio je time pokoleban. Poljski običaji, jezik i osobito katolička vjera vršili su snažan katolički pritisak na ukrajinsku pravoslavnu populaciju, pa je veću važnost počela dobivati Moskva koja je bila pod okupacijom Mongola.

Velika kneževina Moskva[uredi VE | uredi]
Osnivač veličine Moskve bio je Ivan I. Kalita. Na početku svoje vladavine pridobio je metropolita da se preseli u Moskvu; 1328. združio je s Moskvom i velikokneževsku čast i pojačao svoj položaj prema ostalim knezovima ishodivši od tatarskog kana pravo da umjesto tatarskog izaslanika sam ubire za nj danak po cijeloj Moskovskoj državi. Potpomagani Zlatnom hordom, moskovski se knezovi stadoše natjecati s litavskim u „sabiranju“ staroruske zemlje; Kalitin se unuk Dmitrij okrenuo protiv tatarskog kana te ga potukao 1380. na Donu (Dmitrije Donski).


Ivan IV. Grozni
Ivan III., veliki knez Moskve (1462. – 1505.) združio je sve staroruske kneževine do tatarskih i litavskih granica i potisnuo većinu njihovih knezova na stupanj moskovskih vazala – bojara. To je učinio to lakše, što se Kipčački kanat nalazio već u potpunom rasulu. Glavna se fronta moskovske politike okrenula prema zapadu, posebno prema Ukrajini koja je predstavlja središte staroruske države sa uglednim gradom Kijevom - središtem istočnoslavenskog pravoslavlja. U dva rata protiv Poljsko-Litavske Kraljevine (1492. – 1494. i 1500. – 1505.) Ivan je pomakao moskovsku granicu preko Sjeverskih gradova u porječju Desne prema Dnjepru i prinudio poljskog kralja da ga prizna „gosudarom cijele Moskovije“. Oštri ruski nacionalni imperijalizam u tijesnoj je vezi s turskim osvojenjem Carigrada (1453.) i Ivanovim vjenčanjem s nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, Sofijom (1472.). Time su prešli na Moskvu kao novi, „treći Rim", ne samo bizantski grb, nego i bizantsko shvaćanje nadzemaljske prirode carske vlasti i uloga Carigrada kao prijestolnice „svega pravoslavlja“. Ukrajina-Rus' u to vrijeme predstavlja kulturološki problem moskovskih vladara. I približavanje Europi počinje u Ivanovo doba. Stranci su gradili tvrđave, lijevali topove i pravili puške, dok je on u savezu s Habsburgovcima 1490. uveo Rusiju prvi put u krug europskih velikih sila i prokrčio sebi izlaz na Baltičko more.

Smjerom Ivana III. pošao je i njegov unuk Ivan Grozni. Okrunivši se 1547. za „cara“, skršio je moć bojara i završio 1552. – 1556. borbu s povolškim Tatarima dobivši Kazan i Astrahan; kozački ataman Jermak podvrgao mu 1582. – 1584. zapadni Sibir. Usporedo sa zauzećem tih krajeva tekao je rat na zapadu. Pomoću Engleza, koji su 1553. zalutali iz Bijelog mora u Istočnu Dvinu, ostvarila se doduše direktna veza sa Zapadom, no put je zbog daljine i leda bio slabo upotrebljiv, te se Ivan 1558. okoristio unutrašnjim razmiricama u Livoniji kako bi preko nje izašao na more. Poslije 25 godina krvavih borbi Rusi su morali ostaviti sav plijen Poljskoj i Švedskoj.

Stvaranje Ruskog carstva[uredi VE | uredi]
Izumiranje moskovske dinastije (1598.) dovelo je do diobe same Moskve. U toku prijestolnih borbi Šveđani su se dočepali cijelog sjeverozapada s Novgorodom, Poljaci i ukrajinski kozaci su ušli u Moskvu (bojari su čak izabrali poljskog kraljevića Vladislava za cara), a engleski su trgovci predložili svom kralju da uzme sebi ruski Sjever. Ta najezda „Latina i Luterovaca“ raspirila je nacionalni osjećaj moskovske crkve. U Nižnjem Novgorodu buknuo je ustanak. Godine 1612. pade Moskva, a izborom Mihajla I. Romanova 1613. uspostavljeno je opet nacionalno carstvo, iako u užim granicama.

Nakon popuštanja mongolskog utjecaja, Rusi iz političkih i kulturnih razloga nastoje se povezati sa Rusinima (Ukrajincima), a Rusini nakon neuspjelog pokušaja stvaranja saveza sa Kraljevinom Švedskom, u konačnici se na ravnopravnoj osnovi nastoje povezati sa Moskovitima (Rusima), posebno radi njihove ojačane vojne dominacije koja bi ih mogla osloboditi poljske okupacije i katoličkog pritiska. Objedinjuju se tijekom 17. stoljeća u zajedničkoj državi, koje je prema ideji iz Moskve trebalo u kulturno-političkom smislu nalikovati nekadašnjoj Kijevskoj Rus’i. Nakon što je političko središte novog carstva prethodno formirano u vojno ojačanoj Moskvi, središnja Rus’ (Ukrajina) sa nekadašnjim kulturno-političkim središtem u Kijevu za moskovske vladare postaje kulturno-identifikacijski važna, ali ne i politički. Izmjenjena imperijalna politika iz Moskve, Ukrajinu (Rus’) tijekom 18. stoljeća silno želi učiniti provincijom novoimenovanog Ruskog imperija (rus. Rossijaskoga imperija), a car Petar I. (i sljednici) imao je namjeru Rusine (Ukrajince) i Moskovite (Ruse) učiniti istim narodom. Pod imperijalnim režimom Petra I., narod Moskve trebao je usvojiti prethodno nadjenuto opisno ime "Ruski" (poteklo iz Kijivske Rus’i) što se u konačnici i ostvarilo.

S druge strane, Rus’ (Ukrajina) tako pod okupacijom vojno ojačane Moskve i utjecajem imperijalnog režima u 18. stoljeću dobiva termin Malorusija (rus. Malorossija) u sklopu Ruskog imperija (rus. Rossijaskaja imperija), što bi u pravom suštinskom smislu riječi trebalo označavati starogrčki naziv za Središnju Rus’ (grč. Minore Rossia), dok bi preostali nekada koloniziran teritorij predstavljao Veliku odnosno Širu Rus’ (grč. Megale Rossia). Pogrešno interpretirana, izvrgnuta u suštini i izmjenjena imena država i naroda silno su zbunjivala ruski (moskaljski), ali i ukrajinski (rusinski) narod.



Petar I. i njegovi nasljednici[uredi VE | uredi]

Povijest Sjedinjenih Američkih Država

Doseljavanje Europljana
Drži se da su sjevernoamerički kontinent otkrili Vikinzi oko 1000. godine, a možda i Kinezi, međutim njegovo postojanje poznato je Europi tek nakon Kolumbova putovanja 1492. Na području današnjeg SAD-a živjelo je tada oko 1.5 milijuna Indijanaca. Španjolci su počeli kolonizaciju u 16. stoljeću naseljavajući Floridu, Teksas i Zapadnu obalu. Francuzi su istraživali područje od Velikih jezera, duž Mississippija do Louisiane.

Prvo englesko naselje, Jamestown , osnovano je u današnjoj Virginiji 1607. Prva veća skupina engleskih iseljenika (puritanci) došla je u Novu Englesku 1620. i osnovala Plymouth.(blagdan: Dan Zahvalnosti)

Uz znatnu većinu britanskih iseljenika, među prvim doseljenicima su Nizozemci i Šveđani. do prve polovice 18. stoljeća osnovano je 13 kolonija (Virginija, Massachusetts, New Hampshire, Maryland, Connecticut, Rhode Island, North Carolina, South Carolina, New York, Delaware, New Jersey, Pennsylvania i Georgija), a broj iseljenika koji napuštaju europske zemlje zbog političkih i vjerskih progona raste te broj stanovnika do 1775. iznosi već oko 2.5 milijuna.

Novodošli[uredi VE | uredi]
Istaknuti državnik i prvi ministar financija SAD-a, Alexander Hamilton, je u Izvještaju o pitanju indrustrijske proizvodnje žalio o tome kako im je u zemlji uskraćeno mjesto u vanjskoj trgovini te da robu mogu bez problema kupiti u inozemstvu, no da je veliki problem kada žele ih žele prodati, tj. izvoziti. Žalio se zbog nepravnopravne trgovine i da ako ne bude uzajamnosti doći će do "žrtve sistema".

Poslije više od 30 godina, ekonomist Friedrich List se u svom govoru kritički osvrnuo na tri desetljeća američke političke nezavisnosti. Sve veću zavisnost SAD-a o izvozu sirovina je označio kao "izvor nesreće i slabosti". Još je posebno kritizirao izvoz poljoprivrednih proizvoda u Europu i činjenicu da je SAD ovisna o "tuđem tržištu, kolebanju cijena u inozemstvu, inozemnim propisima i restrikcijama". U svojoj oštroj kritici je izjavio da odluke Engleske imaju za američko stanovništvo veće posljedice nego odluke Kongresa.

Hamilton i List su bili zagovornici protekcionizma. Isticali su da je mladoj industriji važna zaštita od inozemne konkurencije ako se želi postići da ove zemlje do kraja iskoriste svoja prirodna bogatstva i ljudski potencijal te dođu do veće produktivnosti.

Razvoj industrije i poljoprivrede[uredi VE | uredi]
SAD su se brzo industrijalizirale i postigle nevjerojatan tehnološki razvoj zahvaljujući trgovačkoj zaštiti. Zemlja je bila plodna i dohodak od poljoprivrede visok pa se većina stanovništva bavila upravo poljoprivredom. Prema home-state zakonima je svatko još mogao dobiti komad zemlje na zapadu. Kako bi se radna snaga privukla u industriju, nadnice u industriji su bile veće kako bi konkurirale dohocima iz poljoprivrede.

Relativno skupa radna snaga je stumulirala industrijalce da traže tehnologiju u kojoj će kapital imati veći udio nego ljudski rad. To je doprinjelo visokoj produktivnosti američke industrije koja je SAD-u osigurala konkurenciju na međunarodnom tržištu.

Razvoj poljoprivrede na američkom jugu je doprinosio povećanju britanskih izvoznih viškova, a ne razvoju domaće tekstilne industrije. Englezi su dovodili robove iz Afrike da rade na plantažama pamuka. Proizvodnja pamuka je bila jeftina, a pamuk se nije prerađivao nego se u sirovom stanju izvozio u Englesku i tako je ona mogla izrađivati jeftinu tkaninu koju je izvozila u prekooceanske zemlje. Izvozom robovske radne snage, uvozom pamuka i izvozom pamučne tkanine, Engleska je jačala svoju svjetsku ekonomsku moć i financijsku prevlast u svijetu. Ekonomska dominacija je postajala sve očitija i izazvala je državnike i ekonomiste u zemljama koje su sa zakašnjenjem stupale na međunarodnu pozornicu. Britansko Carstvo održalo svoju moć sve do početka 20. stoljeća, a u međuvremenu su se oni koji su "kasnili" neprimjetno pretvarali u velike ekonomske sile.

Rat za neovisnost[uredi VE | uredi]

Velika zastava Unije, prva zastava pobunjenih Amerikanaca
Ekonomija se zasniva na poljoprivredi, posebno na jugu gdje na plantažama rade Crnci dovedeni kao roblje iz Afrike, dok su Indijanci potisnuti na Zapad. Sukobljavanje francuskih i britanskih interesa dovelo je do niza ratova koji kulminiraju Sedmogodišnjim ratom (1756.-1763.) koji završava mirom u Parizu i pobjedom Velike Britanije.

Neugrožene od Francuza i Indijanaca kolonije postaju sve manje ovisne o matičnoj zamlji. Pokušaj Velike Britanije da fiskalnim i restriktivnim mjerama zakoči njihov ekonomski rast izazvao je snažan otpor kolonista. Do organizirane pobune dolazi 1773. kada britanska vlada daje monopol Istočnoindijskoj kompaniji na uvoz čaja. Američki kolonisti odgovaraju na to bacanjem čaja s britanskog broda u Bostonu (Bostonska čajanka).

Kolonije su sazvale Kontinentalni kongres (1774., Philadelphia), 1775. povele rat (Američki rat za neovisnost). 4. srpnja 1776. Kongres je objavio Deklaraciju neovisnosti. (blagdan: Dan neovisnosti) Godine 1777. dio britanskih snaga kapitulira kod Saratoge, a 1781. Amerikanci (uz koje se bore i Francuzi) pod zapovjedništvom Georgea Washingtona prisilili su britansku vojsku na kapitulaciju kraj Yorktowna. Francuski kralj Luj XVI. želio se osvetiti Englezima za prijašnje poraze francuske vojske u američkim kolonijama.

Trinaest kolonija proglasilo se Sjedinjenim Američkim Državama. Dubrovačka Republika prva je država u svijetu, koja je priznala SAD, 1783. godine. Iste je godine, Velika Britanija mirom u Versaillesu priznala njihovu neovisnost. 1787. usvojen je Ustav (prvi na Svijetu) , a George Washington izabran je za predsjednika (1789.-97).

Građanski rat[uredi VE | uredi]

Bitka kod Gettysburga 1863., bila je prekretnica u Američkom građanskom ratu u korist Sjevera
Već u početku iskristalizirale su se dvije političke stranke: federalisti (pristaše centralizacije, predstavnici krupnog kapitala, probritanska politika, A. Hamilton) i antifederalisti (suverenost saveznih država, širi demokratski slojevi, Thomas Jefferson). Za predsjednika Thomasa Jeffersona (1801.-09.) SAD su značajno povećale teritorij kupnjom 1803. Louisiane od Francuza. Pomorsko suparništvo s Velikom Britanijom kulminiralo je "Drugim ratom za nezavisnost" (1812.-1814.). Za predsjednika Jamesa Monroea kupljena je Florida od Španjolaca i proglašena je Monroeva doktrina.

Aneksija Teksasa 1845. izazvala je rat s Meksikom (1845.-48.) nakon čega SAD povećavavaju teritorij Novim Meksikom i Kalifornijom, proširivši se do Tihog oceana.

Razlike između industrijskog Sjevera i poljoprivrednog Juga sve više jačaju, a kulminiraju izborom Abrahama Lincolna, protivnika ropstva, za predsjednika 1860. Južne države se otcjepljuju te osnivaju Konfederaciju Američkih Država te počinje Američki građanski rat (1861.-1865.). Lincoln zakonski ukida ropstvo na Jugu 1863. (iako to nije provedeno do kraja rata), a rat završava pobjedom Sjevera odnosno Unije 1865. Na Jugu, iako formalno slobodni, Crnci postaju žrtve rasističke diskriminacije (Ku-Klux-Klan). Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Prekomorska proširenja SAD-a
1867. SAD kupuju od Rusije Aljasku za 7.2 milijuna dolara. U tri desetljeća nakon građanskog rata SAD postaju prva industrijska sila svijeta. Nakon rata protiv Španjolske (1898.) anektirale su Havaje, Portoriko, Filipine, učvrstile se na Kubi i nametnule politiku otvorenih vrata Kini.

Imperijalizam osobito dolazi do izražaja za predsjednika Theodorea Roosevelta, koji provodi politiku "velike batine" (big stick) intervenirajući u cijelom nizu država Latinske Amerike. Otvaranjem Panamskog kanala 1914. SAD postaju istaknuta svjetska sila sa stanovništvom koje je, velikim useljavanjem, naraslo na 92 milijuna.

Dva svjetska rata
U I. svjetskom ratu isprva neutralne postaju arsenal oružja i sirovina za sile Antante. Izazvane podmorničkim ratom 1917. ulaze u rat te pridonose pobjedi Antante. Za predsjednikovanja Woodrowa Wilsona (1913-21) imaju odlučnu ulogu na mirovnoj konferenciji u Versaillesu. Odbivši pristupiti Ligi naroda provode izolacionističku politiku.

BILJKE

Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17. 020 rodova (genera) (bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati.

Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke - carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) i životinje - Animalia. Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo.

Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima.

Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).

1 Embriofiti (Embryophytes)
2 Gljive i alge
3 Korisnost biljaka
4 Razvoj
5 Podjela bilja po biotopu (staništima)
6 Iskopine (fosili)
7 Klasifikacija bilja
8 Koljena, razredi i redovi
9 Popis svih porodica
10 Rodovi:
11 Poveznice
12 Izvori

Embriofiti (Embryophytes)
Najpoznatija višestanična vrsta biljaka je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.

Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični dioksid za sintezu hrane.

Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu . Takve biljke nazivamo parazitima koje žive na drugim vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.

Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.

Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita ostaju male kroz svoj životni vijek.

Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.

Prvo primitivno sjeme biljaka - sjeme paprati.

Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima. Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice, prašnici, stabljika, lapovi, korijen, plod, cvijet i list. Listovi biljkama omogućuju samostalno stvaranje hrane. Pomoću korijenja ona dobiva minerale i vodu, dok ih stabljika prenosi do dijelova biljke. Cvijet omogućuje njezino razmnožavanje.

Gljive i algei
Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze. One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva.

Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju. Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih algi.

Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.

Korisnost biljaka[uredi VE | uredi]