Resorna ministarstva spremna za organizaciju EYOF-a 2019

Na sastanku koji je održan danas u Ministarstvu civilnih poslova BiH o temi EYOF 2019, a radi rješavanja zahtjeva Evropskog olimpijskog komiteta koji insistira od organizatora Festivala da osiguraju finansijsku garanciju za organizacioni budžet od 12.000.000 KM, predočeni su ključni dokumenti koji nedvojbeno pokazuju spremnost resornih ministarstava za organizaciju tog najznačajnijeg sportskog događaja od Olimpijskih igara 1984.

Istaknuto je da je Ministarstvo civilnih poslova BiH prvo preduzelo konkretne mjere preko Vijeća ministara BiH koje je donijelo Odluku o izdvajanju sredstava za EYOF 2019 u visini od 1.900.000 KM u toku četiri godine, a ugodno iznenađenje današnjeg sastanka bilo je obraćanje kantonalnog ministra Mirvada Kurića i Odluka Vlade KS koja je dala garancije na iznos od 1.320.000 KM također za četiri godine, saopćeno je iz Olimpijskog komiteta BiH.



Odlukom Skupštine, Grad Sarajevo je izdvojio sredstva od 950.000 KM, a Grad Istočno Sarajevo 500.000 KM.

Na ove budžete treba dodati i iznos participacije svakog učesnika Festivala koji će obezbjediti iznos od oko 2.500.000 KM.

Načelnu i finansijsku podršku su dala i entitetska ministarstva nadležna za sport koja bi trebali osigurati po 1.500.000 KM, a čije garancije se očekuju u kratkom roku.

Ministrica kulture i sporta FBiH Zora Dujmović je preuzela obavezu da izvijesti Vladu Federacije i zatraži konkretnu, a ne načelnu finansijsku podršku.

Ministrica porodice, omladine i sporta Republike Srpske Jasmina Davidović uputila je pismeno izvinjenje zbog nemogućnosti prisustvovanja sastanku u kojem je navedena načelna saglasnost Ministarstva za učešće u finansijskoj i organizacionoj podršci tom projektu, kao i podrška Vlade RS donesena 12. maja, što predstavlja još jednu potvrdu odluke Narodne skupštine RS o podršci projekta EYOF.

Predsjednik Olimpijskog komiteta BiH Marijan Kvesić je upozorio na ozbiljnost situacije, kratke vremenske rokove, kao i podatak da će navedene osigurane garancije i izvještaj firme EYOF 2019 d.o.o. biti detaljno analiziran na sutrašnjem sastanku Izvršnog odbora Evropskog olimpijskog komiteta koji će biti održan u Taragni u Španiji, saopćeno je iz Olimpijskog komiteta BiH.

NA PROSLAVI TITULE Pique ismijavao Ronalda, Messi i Suarez "umirali" od smijeha

Stoper Barcelone Gerard Pique nikada nije krio da ne voli Real Madrid, a sada se na njegovoj meti našla zvijezda Kraljevskog kluba Ronaldo. Pique je tokom proslave titule prvaka Španije imitirao Ronaldovu "Calma", gest kojim Portugalac uvijek slavi gol Barceloni. Na njegovo imitiranje od smijeha su "umirali" Suarez, Messi i Iniesta.

FC Bayern München (njemački: Fußball-Club Bayern München) njemački je nogometni klub iz bavarskog Münchena. Natječe se u 1. njemačkoj Bundesligi, koju je osvojio rekordnih 25 puta, uz jedno prvenstvo Njemačke prije osnivanja Bundeslige, dok je 17 puta osvojio njemački kup. Bayern je također pet puta osvajao naslov prvaka Europe.

Klub je 1900. godine osnovalo jedanaest nogometaša vođenih Franzom Johnom.[1] Iako je Bayern osvojio prvo njemačko nogometno prvenstvo u 1932. godini,[2] momčad nije igrala Bundesligu od njezinog početka, 1963. godine.[3] Sredinom 1970-ih, klub je imao razdoblje sjajnih uspjeha, kada je poznata momčad predvođena Franzom Beckenbauerom osvojila Kup prvaka tri puta zaredom (od 1974. do 1976.). U godinama koje su slijedile, Bayern je postao najtrofejnija njemačka nogometna momčad. 2013. godine, klub je osvojio prvenstvo, kup i Ligu prvaka, a zatim i europski superkup te Svjetsko klupsko prvenstvo.

Od početka sezone 2005./06., Bayern domaće utakmice igra na Allianz Areni. Prije toga, klub je 33 godine igrao na Olimpijskom stadionu. Glavne su boje momčadi crvena i bijela, a logo kluba prikazuje boje pokrajine Bavarske.[4]

Danas je Bayern jedan od najpopularnijih nogometnih klubova na svijetu sa više od 250 000 članova.[5] Uz to, postoji više od 3800 službeno registriranih fan klubova s oko 285 000 članova.[6] Klub također ima momčadi iz različitih sportova, kao što su šah, rukomet, košarka, gimnastika, kuglanje, stolni tenis te ostale nogometne momčadi (žene, rezerve, juniori) s više od 1100 aktivnih članova.[7]

Sadržaj  [pokaži]
Povijest[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Povijest FC Bayern Münchena

1900.–1965.: Rane godine[uredi VE | uredi]
FC Bayern München osnovali su članovi minhenskog gimnastičkog kluba (MTV 1879). Kad je saziv članova MTV-a 1879, 27. veljače 1900., odlučio da se članovi kluba ne mogu priključiti Njemačkom nogometnom savezu (DFB), jedanaest članova su napustili klub i na kraju osnovali FC Bayern München. U nekoliko je mjeseci Bayern München ostvario visoke pobjede protiv lokalnih protivnika i dosegao polufinale prvenstva Južne Njemačke 1900./01..[1] Sljedećih je godina klub osvojio neke lokalne pehare, a u sezoni 1910./11. pridružio se tada osnovanoj "Kreisligi", prvoj regionalnoj bavarskoj ligi. U toj su ligi osvojili prvu sezonu, ali nisu imali daljnjih uspjeha do početka Prvog svjetskog rata 1914. godine, koji je prekinuo sve nogometne aktivnosti u Njemačkoj.[2][8]


Zgrade i trening-igrališta u vlasništvu kluba
U godinama nakon rata FC Bayern München osvojio je nekoliko regionalnih natjecanja, a 1926. godine su po prvi put osvojili prvenstvo Južne Njemačke, što su ponovili i dvije godine kasnije.[2][9] Prvi naslov prvaka države Bavarci su osvojili 1932. godine, vođeni trenerom Richardom "Little Dombi" Kohnom. U finalu su rezultatom 2:0 pobijedili Eintracht Frankfurt.[2]

Dolaskom Hitlerovog režima, nastao je i nagli pad u Bayernovom razvoju. Predsjednik Landauer i trener Dombi, obojica židovskog podrijetla, napustili su zemlju, a otišli su još neki članovi kluba. Bayern je bio izrugivan i nazivan "židovskim klubom", a kao polu-profesionalni klub, oštećen je pravilom da se u prvenstvima mogu natjecati samo amateri. Sljedećih je godina Bayern bio na sredini ljestvice u regionalnoj ligi.[10]

Nakon Drugog svjetskog rata, Bayern je nastupao u Oberligi Süd, južnoj ligi Njemačke prve divizije, koja je tada bila podijeljena na pet liga. Klub i dalje nije postizao značajnije rezultate, čemu u prilog ide i činjenica da je zaposlio i otpustio 13 trenera od 1945. od 1963. godine. Godine 1955. Bavarci su ispali u Oberligu, ali su po prvi put osvojili DFB-Pokal (njemački kup), pobijedivši u finalu Fortunu iz Düsseldorfa rezultatom 1:0.[11][12] Klub je bio je na rubu bankrota krajem 1950-ih, sve dok poduzetnik Roland Endler nije donirao potrebne novce, čime je postao Bayernov čelni čovjek.[13]

Godine 1963. sve su njemačke Oberlige spojene u jednu nacionalnu ligu, zvanu Bundesliga. Pet momčadi iz Oberlige - Jug su se također pridružile Bundesligi. Bayern je te godine završio treći, no još jedna momčad iz Münchena, 1860 München, osvojila je ligu. Kako DFB nije dopuštao da dvije momčadi iz jednog grada nastupaju, Bayern nije nastupio u Bundesligi.[3] U nju su ušli tek dvije godine kasnije, s jakom mladom momčadi predvođenom Franzom Beckenbauerom, Gerdom Müllerom i Seppom Maierom — kasnije zvani osovine.[12] Za trenera je 1963. došao Zlatko Čajkovski i zadržao se na tom mjestu punih pet sezona.

1965.–1979.: Zlatne godine[uredi VE | uredi]
Svoju prvu Bundesligašku sezonu, Bayern je završio kao trećeplasirani, ali je osvojio kup, čime se kvalificirao za Kup pobjednika kupova, koji je momčad sljedeće godine osvojila u dramatičnom finalu protiv Rangersa, kada je Franz Roth zabio odlučujući pogodak za 1:0 u produžetcima.[12] Godine 1967. Bayern je ponovo postao pobjednikom kupa. Unatoč tim uspjesima, u klubu su bili nezadovoljni Čajkovskim, te su nakon njegovog odlaska u Hannover 96 za trenera doveli još jednog Hrvata, Branka Zebeca (i još jednog Hrvata, Antu Vučkova)[14]. Zebec je promijenio Bayernov napadački stil igre u malo disciplinarniji stil, koji je dao rezultate, jer je Bayern osvojio i ligu i kup, čime je postao prvim njemačkim klubom nakon Schalkea 1937. godine kojem je to uspjelo. Uspjeh još više dobiva na značenju kad se uzme u obzir da je Zebec koristio samo 13 igrača tijekom sezone 1968./69.[15] Tako su Hrvati stvorili veliki Bayern, koji je do dolaska legendarnog dvojca Hrvata bio nekim osrednjim klubićem koji je tavorio po regionalnim ligama, i k tome nije bio niti prvim klubom u svom gradu (dominirao je 1860 München, prvak još 1966., tek 1967. pretekao ga je po broju članova.)[14]


Olimpijski stadion u Münchenu, Bayernovo domaće igralište od 1972.–2005. godine
Udo Lattek je 1970. godine preuzeo trenersku poziciju. Nakon osvajanja DFB-Pokala 1970./71. u svojoj prvoj sezoni, Lattek je odveo Bayern i do trećeg naslova prvaka Njemačke. Odlučujuća utakmica te sezone bila je ona sa Schalkeom 04, prva utakmica odigrana na tada novom Olympiastadionu, a uz to i prva utakmica Bundeslige s TV-prijenosom uživo. Bayern je pobijedio rezultatom 5:1 i osigurao naslov prvaka, te postavio nekoliko rekorda, uključujući i onaj za najviše bodova i golova u sezoni.[16] Uz to, Bayern je osvojio sljedeća dva prvenstva, ali je vrhunac te generacije bila pobjeda u finalu Kupa prvaka 1974. u susretu s madridskim Atléticom. Prva je utakmica, odigrana 15. svibnja 1974. na Heyselu u Bruxellesu, nakon produžetaka završila 1:1, na način da je Hans-Georg Schwarzenbeck zabio izjednačujući pogodak s 30 metara u 119. minuti, što je uvelike pridonijelo rastućem mitu da se njemački nogometni klubovi ne predaju do posljednjeg sučevog zvižduka. Prema tadašnjim pravilima, nije bilo izvođenja jedanaesteraca te se dva dana kasnije igrala ponovljena utakmica. Bayern je demoralizirane Španjolce pobijedio s čak 4:0 i time po prvi put postao prvakom Europe.[17]

Tijekom sljedećih godina, Bayern je bio neuspješan u Njemačkoj, ali je zato obranio naslov prvaka Europe pobjedivši Leeds United u finalu 1975., kada su svojim pogotcima Roth i Müller osigurali 2:0 pobjedu. Godinu dana kasnije u finalu Kupa prvaka 1976. u Glasgowu, Bayern je pobijedio AS Saint-Étienne s 1:0 (ponovo golom Franza Rotha), čime je postao treći nogometni klub u povijesti koji je osvojio Kup/UEFA Ligu prvaka tri puta zaredom. Zadnji Bayernov osvojeni trofej u ovom razdoblju bio je pehar Interkontinentalnog kupa, kojeg su osvojili pobijedivši brazilski Cruzeiro u dvije utakmice.[18] Ostatak 1970-ih bilo je razdoblje smjene generacija i trofejne suše. Godine 1977. Franz Beckenbauer je otišao u New York Cosmos, a 1979. su se umirovili Sepp Maier i Uli Hoeneß, dok je Gerd Müller otišao igrati za Fort Lauderdale Strikers.[19]

1979.–1998.: FC Breitnigge i FC Hollywood[uredi VE | uredi]
Osamdesete su godine bile razdoblje nemira za Bayern, s mnogo promjena i osobnih te financijskih problema. Na terenu, Paul Breitner i Karl-Heinz Rummenigge, zvani FC Breitnigge, vodili su momčad do osvajanja Bundesliga u sezonama 1979./80. i 1980./81.. Uslijedile su dvije relativno neuspješne sezone (osim osvajanja DFB-Pokala 1982. godine), nakon što se Breitner umirovio, a bivši trener Udo Lattek vratio. Nakon toga, Bayern je 1984. godine ponovno osvojio kup, a zatim pet prvenstava u šest sezona, uz još jedno osvajanje kupa 1986. godine. Međutim, europski su uspjesi 1980-ih bili rijetki; najveća su im dostignuća bila finala Kupa prvaka 1982. i 1987. godine.[20]

Jupp Heynckes je 1987. godine postao novi trener Bayerna, ali nakon prvenstava 1988./89. i 1989./90. godine, Bayernovi su uspjesi jenjali. Nakon drugog mjesta u Bundesligi 1990./91., momčad je sljedeće sezone završila na samo pet bodova iznad ispadanja iz lige. Uspjeh se vratio s Franzom Beckenbauerom, koji je, s reputacijom trenera s titulom prvaka svijeta, klub preuzeo u drugoj polovici sezone 1993./94., osvojivši prvenstvo nakon četverogodišnje stanke. Nakon toga, Beckenbaueru je dodijeljeno mjesto predsjednika kluba.[21]

Oba Beckenbauerova nasljednika, Giovanni Trapattoni i Otto Rehhagel, završili su sezone bez trofeja, bez ispunjenja očekivanja kluba.[22] Tijekom tog vremena, Bayernovi su se igrači više pojavljivali u trač- nego u sportskim časopisima, pa su dobili pogrdan naziv FC Hollywood. Franz Beckenbauer se nakratko vratio kao trener krajem sezone 1995./96. te je pod njegovim vodstvom klub osvojio Kup UEFA 1995./96., pobijedivši Bordeaux u finalu. Za sezonu 1996./97., Giovanni Trapattoni se vratio na mjesto trenera. No, sljedeće sezone, Bayern nije uspio osvojiti Bundesligu, prvoplasirani je bio novopridošli 1. FC Kaiserslautern te je Trapattoni po drugi put otišao.[23]

1998.–2012.: Novi međunarodni uspjesi[uredi VE | uredi]

Allianz Arena, Bayernovo domaće igralište od 2005. godine
Od 1998. do 2004. godine, Bayern je trenirao Ottmar Hitzfeld. U Hitzfeldovoj je prvoj sezoni klub osvojio Bundesligu i umalo postao prvak Europe, izgubivši 2:1 od Manchester Uniteda u dramatičnom finalu Lige prvaka 1999., primivši oba gola u sudačkoj nadoknadi. Sezona 1999./00. rezultirala je novom dvostrukom krunom u Njemačkoj. Nekoliko dana kasnije, Bayern je osvojio Ligu prvaka po četvrti put u svojoj povijesti i prvi put nakon stanke od 25 godina. U finalu je pobijedio španjolsku Valenciju boljim izvođenjem jedanaesteraca. Junak tog finala bio je vratar Oliver Kahn.

Treći uzastopni naslov prvaka Bayern je osvojio u sezoni 2000./01., prestigavši u posljednjem kolu Bayer Leverkusen. Sezona 2001./02. započela je osvajanjem Interkontinentalnog kupa pobjedom na Boca Juniorsima, ali nije bilo daljnjih domaćih ni europskih trofeja. Sljedeće sezone, Bayern je osvojio i ligu i kup, po četvrti put, što ih čini njemačkim rekorderima.[24] Hitzfeldova era je završila 2004. godine, slabijim Bayernovim rezultatima, uključujući i poraz u finalu kupa od drugoligaša Alemannie Aachen.

Felix Magath je naredne sezone preuzeo vodstvo momčadi te je dva puta osvojio ligu i kup. Na početku sezone 2005./06., Bayern je Olimpijski stadion zamijenio novim stadionom, Allianz Arenom, koji dijeli sa 1860 Münchenom. Arena je jedno od najmodernijih sportskih borilišta u svijetu. Bayernovi su ligaški nastupi u sezoni 2006./07. bili prosječni, te je slijedom toga Magath dobio otkaz kratko nakon zimske stanke.[25] Unatoč Hitzfeldovom povratku na kormilo u siječnju 2007., Bayern je završio četvrti u prvenstvu i nije se kvalificirao za Ligu prvaka prvi put nakon više od desetljeća, a u kupu je ponovno poražen od Alemannie Aachen.


Bayern u suretu protiv São Paula
Za sezonu 2007./08. klub je napravio velike promjene u momčadi da bi se izgradila nova i bolja ekipa. Ukupno je osam igrača potpisalo za klub, dok su osmorica prodana ili poslana na posudbu. Najzvučnije su ugovore potpisali Luca Toni iz Fiorentine, Miroslav Klose iz Werder Bremena, a rekordnim je postao ugovor francuskog reprezentativca Francka Ribéryja, koji je došao iz Marseillea.[26] Nova pojačanja su se isplatila, jer je Bayern odmah osvojio DFB-Pokal 2008. i Bundesligu, na čijem je vrhu bio od početka do kraja prvenstva.[27]

Dana 11. siječnja 2008. godine, bivši je njemački izbornik sa SP-a 2006. Jürgen Klinsmann najavljen kao Hitzfeldov nasljednik. Klinsmann je vodstvo momčadi preuzeo 1. srpnja iste godine, potpisavši dvogodišnji ugovor.[28] Prvu je polovicu sezone 2008./09. Bayern započeo loše, sa samo dvije pobjede u šest utakmica, ali je kasnije stizao razliku. U kupu je eliminiran od Bayera iz Leverkusena u četvrtfinalu, dok je u Ligi prvaka također ispao u četvrtfinalu, izgubivši od budućeg osvajača Barcelone. Prije toga je u Ligi prvaka momčad osvojila prvo mjesto u skupini F te je u osmini finala deklasirala portugalski Sporting CP ukupnim rezultatom 12:1. Dana 27. travnja 2009., dva dana nakon poraza od Schalkea kod kuće, što je Bayern "spustilo" na treće mjesto, Klinsmann je otpušten. Otkaz je uslijedio i zbog velikog ukupnog poraza od kasnijeg europskog prvaka Barcelone (5:1), kao i zbog poraza od 5:1 od VfL Wolfsburga, također kasnijeg prvaka Bundeslige. Bivši trener Jupp Heynckes imenovan je trenerom do kraja sezone.[29] Bayern je ligu završio kao drugoplasirani, čime se izravno kvalificirao za UEFA Ligu prvaka 2009./10..


Ceremonija otvaranja finala Lige prvaka 2010. između Bayerna i Intera
Dana 1. srpnja 2009. novim je trenerom postao Nizozemac Louis van Gaal, koji je u sezoni 2008./09. osvojio Eredivisie s AZ Alkmaarom.[30] Iako je primao mnogo kritika zbog loših rezultata u prvom dijelu, Van Gaal je uspio odvesti Bayern u osminu finala Lige prvaka 2009./10. pobijedivši Juventus 4:1 u Torinu. U osmini finala, igrali su protiv Fiorentine.[31] 9. ožujka, izgubili su od Fiorentine 3:2, ali su prošli dalje preko pravila gola u gostima. U četvrtfinalu protiv Manchester Uniteda, Bayern je postigao isti rezultat kao u osmini finala, prošavši dalje sa 4:4 zbog gola u gostima, s pobjedom 2:1 kući i poraza 3:2 u Manchesteru. Dana 27. travnja 2010., Bayern je pobijedio Olympique Lyonnais sa 3:0 nakon pobjede od 1:0 u prvoj utakmici. Ovaj je rezultat odveo Bayern u finale UEFA Lige prvaka 2010.. 8. svibnja, Bayern je postao prvakom Bundeslige 2009./10. nakon 3:1 pobjede nad Hertom Berlin.[32] Bayern je također osvojio njemački kup tjedan dana kasnije, i dobio duplu krunu.[33] Bayern je poražen u finalu Lige prvaka od Inter Milana Joséa Mourinha, 22. svibnja 2010.

Nakon izvanredne sezone, 2010./11. donijela je razočaranja. U Ligi prvaka Bayern ispada u osmini finala na golove u gostima u ponovljenom finalu protv Intera, i to u iznenađujućem porazu na Allianz Areni od 2:3.[34] U istoj sezoni ne uspjevaju ni osvojiti Bundesligu, osvojivši tek treće mjesto iza dortmundske Borussije i Bayera iz Leverkusena.[35] Van Gaal je naposlijetku dobio otkaz, a početkom iduće sezone ga zamjenjuje stari-novi trener Bayerna Jupp Heynckes.

2012.–danas: Ere Heynckesa i Guardiole[uredi VE | uredi]

Bundesligaški susret Bayerna protiv Bayer Leverkusena u rujnu 2011.
2012. godine, Bayern München postaje prvi klub koji je igrao finale Lige prvaka na svom terenu otkad se natjecanje igra u novom formatu iz 1992.[36] Nakon plasiranja iz razigravanja, Bayern lako prolazi skupinu, zatim Basel u osmini finala i Marseille u četvrtfinalu. U polufinalu je pobjedio Real Madrid 2:1 kući u Münchenu, nakon istog rezultata za Real u Madridu, izvodili su se jedanaesterci, koje je Bayern bolje izveo i pobjedio 1:3.[37] U Bundesligi, osvaja drugo mjesto iza prošlogodišnjeg prvaka Borussije Dortmund. U subotu 19. svibnja 2012., igralo se finale Lige prvaka 2012. protiv londonskog Chelseaja, susret kojeg su Bavarci nakon konstantnog pritiska okrunili pogotkom Thomasa Müllera u 83. minuti; ali kad se Bayern bližio petom osvajanju Lige prvaka, Didier Drogba postiže izjednačujući pogodak 5 minuta kasnije i vraća susret na početak.[38] U produžecima, Bayern je propustio još jednu izvanrednu priliku, kada je Robben promašio penal, a u izvođenju jedanaesteraca, bolji je bio Chelsea rezultatom 4:3.[39] Ovo je bilo ukupno peto izgubljeno Kupa/Lige prvaka za Bayern München, a tek drugi poraz od engleske momčadi na Allianz Areni.[40]

U početku sezone 2012./13., Bayern osvaja DFL Superkup protiv rivala Borussije Dortmund.[41] U klub dolaze nova pojačanja, jedno od njih je bio i hrvatski napadač Mario Mandžukić. Bayern ubrzo postaje prvi klub u povijesti Bundeslige sa pobijedama u prvih osam susreta nakon slavlja od 5:0 nad Fortunom Düsseldorf.[42][43] 6. travnja 2013, Bayern je šest kola prije kraja matematički osigurao naslov prvaka Bundeslige nakon pobjede od 1:0 nad frankfurtskim Eintrachtom, što je postao rekord za najranijeg prvaka Njemačke.[44] Te je sezone Bayern postavio još nekoliko rekorda: najviše bodova (91), najveća razlika u bodovima od drugoplasiranog (25), najviše pobjeda u sezoni (29) i najmanje primljenih golova (18). Uz to, izjednačili su rekord za najmanje poraza u sezoni, izgubivši samo jednom od Bayer Leverkusena. Bayern se po treći put u četiri godine plasirao u finale UEFA Lige prvaka, ovaj put osvojivši svoj peti naslov prvaka Europe nakon pobjede od 2:1 nad domaćim suparnicima Borussijom Dortmund na stadionu Wembley.[45] 1. lipnja 2013., Bayern je rezultatom 3:2 porazio VfB Stuttgart u finalu njemačkog kupa i postao prvi njemački klub sa trostrukom krunom; nakon što su 1999. i 2010 bili blizu tog podviga.[46]

1. srpnja 2013., španjolski trener Pep Guardiola preuzima kormilo kluba.[47] U klub stiže Mario Götze iz dortmundske Borussije za 37 milijuna €, postavši za to vrijeme najskuplji njemački nogometaš u povijesti.[48] 24. srpnja 2013., Bayern postaje prvi njemački klub sa više od 200 000 članova.[49][50] U njemačkom superkupu, Bayern je 27. srpnja poražen od Borussije Dortmund sa 2:4.[51] 30. kolovoza 2013., Bayern osvaja UEFA Superkup 2013. protiv Chelseaja.[52] U Bundesligi, Bayern je postavio rekord za najviše utakmice bez poraza, oborivši HSV-on trideset godina star rekord od 36 susreta.[53] Ovaj je rekord na kraju proširen na 53 utakmice, sve do poraza od FC Augsburga u travnju 2014.[54] Uz to, klub je postavio rekord od 10 uzastopnih pobjeda u Ligi prvaka nakon pobjede od 3:1 nad CSKA Moskvom.[55] 21. prosinca 2013., Bayern je razultatom 2:0 pobjedio marokansku Raja Casablanca na Stade de Marrakechu, osvojivši tako FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo 2013.[56]

Nakon gotovo godinu dana istrage o Uliju Hoeneßu, bivšem igraču kluba te dugogodišnjem treneru i predsjedniku, osuđen je za utaju poreza 13. ožujka 2014. Idućeg je dana dao ostavku na mjesto predsjednika kluba, a Karl Hopfner je postavljen na njegovo mjesto. Nekoliko dana nakon osude, Bayern je osvojio svoj 24. naslov njemačkog prvaka. Sa još sedam kola u prvenstvu, Bayern je oborio svoj prošlogodišnji rekord od najranijeg osvajača Bundeslige.[57] Na kraju sezone Bayern je porazio Dortmund sa 2:0 u finalu kupa, osvojivši tako po deseti put dvostruku krunu.[58]

Boje kluba[uredi VE | uredi]
Boje kluba Boje kluba Boje kluba
Boje kluba
Boje kluba
Bayernov dres 2010./11., bijelo crven za 110. obljetnicu
Kod osnutka kluba navedene su glavne boje Bayerna, crvena i plava, ali se igralo u bijelim dresovima i crnim hlačama do 1905. godine, kad se Bayern pridružio MSC-u. MSC je odredio da se igra u crvenim hlačama. Također, mladi igrači Bayerna (juniori) su često pogrdno zvani "crveni-šorcevi" (roten Hosen).[1] Bayern je većinom igrao u crveno-bijeloj kombinaciji od svog postojanja, ali ponekad i u plavoj kombinaciji. U sezoni 1969./70., dres Bayerna bio je plavo-bijel, a hlače i čarape također plave. Sličan stil dresa pojavio se i 1995. godine, kada je po prvi put plava bila dominantna boja. Od 1998. godine, momčad nosi svoje izvorne boje.[4]

Zamjenski (gostujući) dres Bayerna bio je u raznim bojama tijekom godina, uključujući bijelu, crnu, plavu i zlatno-zelenu. Bayern također ima i treći dres, namijenjen za međunarodne utakmice. Od 2008. do 2009. godine, domaći dres je crven s bijelim prugama, a od 2009., dres je potpuno crven, s bijelim ovratnikom. Zamjenski je dres od 2008. plave boje, dok je treći dres bijel.[59]

Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća Bayern je koristio poseban zamjenski dres dok je igrao sa 1. FC Kaiserslauternom, predstavljajući brazilske boje, žutu i zelenu.[60]

Grb[uredi VE | uredi]
Grb FC Bayerna mijenjao se tijekom godina nekoliko puta. Prvotni se grb sastojao od stiliziranih slova F, C, B i M, utkanih u određeni simbol, a taj je grb bio plave boje. Boje Bavarske su 1954. godine po prvi put uvrštene u grb.[4]

Suvremena je inačica grba nastala 1954. godine.[4] Dok se kroz povijest grb sastojao većinom od jedne boje, najčešće crvene ili plave, trenutni je grb plav, crven i bijel, a u sredini sadrži i boje Bavarske, dok bijelim slovima na crvenom prstenu oko bavarskih boja piše FC Bayern München.

Stadioni[uredi VE | uredi]

Grünwalder Stadion, Bayernov stadion od 1925. do 1972. godine
Bayern je svoje prve treninge imao na Schyrenplatzu, u ulici Schyrenstraße u centru Münchena. Prve službene utakmice igrao je na Theresienwieseu. Godine 1901. Bayern se premjestio na svoje igralište, koje se nalazilo na Schwabingu u ulici Clemensstraße. Nakon pridruživanja Münchner Sport-Clubu (MSC-u) 1906., Bayern se u svibnju 1907. premjestio na MSC-ovo igralište u ulici Leopoldstraße.[61] Kako se broj Bayernovih navijača počeo uvećavati 1920-ih, Bayern se selio po raznim minhenskim stadionima. [62]

Od 1925. godine, Bayern je počeo dijeliti Grünwalder Stadion sa 1860 Münchenom.[63] Do Drugog svjetskog rata, stadion je bio u vlasništvu 1860 Münchena, pa je i danas zvan Sechz'ger Stadion ("stadion Sechzigera"). Tijekom rata je uništen, no napornim je radom nakon rata obnovljen. Bayernova rekordna posjećenost na Grünwalder Stadionu bila je sezone 1961./62. u utakmici protiv 1. FC Nürnberga, kada je bilo nazočno oko 50.000 gledatelja.[64] Od početka Bundeslige, stadion je imao maksimalni kapacitet od 44.000 koji je popunjen nekoliko puta, ali je kapacitet kasnije smanjen na samo 21.272 sjedala. Danas, stadion koriste rezervne momčadi Bayerna i 1860 Münchena.[65][66]


Olympiastadion, Bayernov stadion od 1972. do 2005. godine
Za Olimpijske igre 1972., grad München sagradio je Olimpijski stadion. Stadion, poznat po svojoj arhitekturi,[67] predstavljen je u zadnjoj Bundesligaškoj utakmici 1971./72. sezone. Imao je kapacitet od 79.000 sjedala, a bio je popunjen više puta. Stadion je u ranim danima bio smatran jednim od najboljih u svijetu te je ugostio mnoge važne susrete, poput finala SP-a 1974..[68] Sljedećih je godina stadion doživio nekoliko promjena, poput povećanja sjedećih mjesta sa 50% na oko 66%. Kasnije je Olimpijski stadion imao kapacitet od 63.000 sjedala za reprezentativne utakmice, a 59.000 za međunarodne susrete, poput Kupa prvaka. Međutim, mnogo ljudi je počelo osjećati da je na stadionu jako hladno zimi, što je po mnogima bilo zbog slabog pokrova. Druga zamjerka je bila velika daljina između tribina i terena, zbog atletske staze. Modifikacija je postala nemogućom nakon što je arhitekt Günther Behnisch zabranio veće promjene na stadionu.[69]


Allianz Arena, novi stadion, crven za Bayernove potrebe
Nakon mnoštva rasprava, godine 2000. savezna država Bavarska, FC Bayern i TSV 1860 zajedno su odlučili sagraditi novi stadion, koji bi se koristio za potrebe Svjetskog nogometnog prvenstva 2006. u Njemačkoj, jer Olympiastadion više nije zadovoljavao FIFA-ine kriterije. Novi je stadion, prema glavnom pokrovitelju nazvan Allianz Arena, smješten na sjeveru Münchena, u blizini autoceste. Koristi se od početka sezone 2005./06.[69] Prvobitni kapacitet Arene od 66.000 sjedala povećan je za reprezentativne utakmice na 69.901 sjedala.[70] Najistaknutiji je dio stadiona njegov vanjski izgled, koji mijenja boje u zavisnosti od toga tko na stadionu nastupa: Arena je crvena kad igra Bayern, plava je kad na njoj nastupa TSV 1860, dok je bijela za reprezentativne utakmice.[71]

Navijači[uredi VE | uredi]
Bayern se smatra najjačim nacionalnim klubom.[72] Ima više od 251 500 članova i 3800 fan-klubova, što ga čini klubom s najvećim članstvom u Njemačkoj i drugim u svijetu poslije Benfice.[6] Bayern ima članove diljem zemlje,[6] a većina je gostujućih utakmica rasprodana.[73] Ipak, najviše navijača Bayerna je iz Bavarske. Iako njegovi neki navijači moraju putovati i više od 200 km,[74] gotovo sve utakmice u Allianz Areni budu rasprodane.[73][75]

Bayern München također je poznat po svojim dobro organiziranim ultras skupinama. Najistakniutije skupine su Schickeria München, Red Munichs '89, Südkurve '73, Munichmaniacs 1996, Service Crew Munich, Red Angels, Tavernen Crew München i Red Sharks. "Stern des Südens" je pjesma koju naviječi uvijek pjevaju na utakmicama Bayerna kod kuće, a 1990-ih su koristili i pjesmu "FC Bayern, 4ever Number One".[76]

Ostali odjeli[uredi VE | uredi]
FC Bayern II[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: FC Bayern München II

Rezervna momčad Bayerna najviše služi kao zadnji korak za mlade nade FC Bayern Münchena prije prelaska u prvu momčad. Bayern II treniraju nekadašnje zvijezde kluba Mehmet Scholl i Gerd Müller.[77] Od osnutka Regionallige 1994. godine, momčad je igrala u Regionalligi Süd, nakon igranja u Oberligi od 1978. U sezoni 2007./08., kvalificirali su se za novoosnovanu 3. Ligu. Od 1978. godine, momčad igra u najvišoj ligi koju DFB dopušta za rezervne momčadi.[27]

Juniorski nogomet[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: FC Bayern München (juniori)

Juniorska škola Bayerna "proizvela" je neke od najvećih europskih nogometaša. Od suvremenih se ističu Owen Hargreaves, Thomas Hitzlsperger, Philipp Lahm i Bastian Schweinsteiger. Osnovana je 1902. godine, a trenutno ju vode Werner Kern i Björn Andersson. Sastoji se od jedanaest momčadi s više od 170 nogometaša, od kojih najmlađi još nemaju 10 godina.[78]

Ženski nogomet[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: FC Bayern München (žene)

Ženska nogometna momčad Bayerna, koju vodi Günther Wörle, sadrži nekoliko članova njemačke ženske mlade nogometne reprezentacije. U Njemačkoj nogometnoj Bundesligi za žene, 2008./09. sezone, momčad je završila na drugom mjestu. Momčad je osnovana 1970. godine i sastoji se od tri ekipe sa 90 nogometašica. Njihov je najveći uspjeh pobjeda u prvenstvu 1976. godine.[79]

Ostali sportovi[uredi VE | uredi]
U sastavu kluba je još nekoliko momčadi iz različitih sportova:[7]

košarka: od 1946., sa 280 igrača u 19 ekipa
kuglanje: od 1984., sa 46 igrača u 4 ekipe
šah: od 1908., sa 97 igrača u 8 ekipa
gimnastika: od 1974., sa 35 gimnastičara u 1 ekipi
rukomet: od 1945., sa 300 igrača u 10 ekipa
stolni tenis: od 1946., sa 160 igrača u 12 ekipa
sudci: od 1919., sa 115 sudaca
seniorski nogomet: od 2002., sa 135 igrača u 5 ekipa
Naslovi i nagrade[uredi VE | uredi]
Bilješke
Sezone u kurzivu označuju da je klub te godine osvojio dvostruku krunu (prvenstvo i kup u istoj sezoni)
Sezone u podebljanom kurzivu označuju da je klub te godine osvojio trostruku krunu (prvenstvo, kup i Liga prvaka u istoj sezoni)
Domaći naslovi[uredi VE | uredi]
Bundesliga (25x):

1968./69., 1971./72., 1972./73., 1973./74., 1979./80., 1980./81., 1984./85., 1985./86., 1986./87., 1988./89., 1989./90., 1993./94., 1996./97., 1998./99., 1999./00., 2000./01., 2002./03., 2004./05., 2005./06., 2007./08., 2008./09., 2009./10., 2012./13., 2013./14., 2014./15.
Njemačko prvenstvo (1x):

1932. [80]
Njemački kup (17x):

1957., 1966./67., 1967./68., 1968./69., 1970./71., 1981./82., 1983./84., 1985./86., 1997./98., 1999./00., 2002./03., 2004./05., 2005./06., 2007./08., 2009./10., 2012./13., 2013./14.
Njemački liga-kup (6x):

1997., 1998., 1999., 2000., 2004., 2008.
Njemački superkup (3x):

1982./83. (neslužbeno), 1987., 1990., 2010.
Europski naslovi[uredi VE | uredi]
Kup/Liga prvaka (5x):

1973./74., 1974./75., 1975./76., 2000./01., 2012./13.
Kup pobjednika kupova:

1966./67.
Kup UEFA:

1995./96.
UEFA Superkup:

2013.
Svjetski naslovi[uredi VE | uredi]
Interkontinentalni kup:

1976., 2001.
FIFA Svjetsko klupsko prvenstvo:

2013.
Doprvaci[uredi VE | uredi]
Bundesliga: 1969./70., 1970./71., 1987./88., 1990./91., 1992./93., 1995./96., 1997./98., 2003./04., 2008./09., 2010./11., 2011./12.
DFB-Pokal: 1984./85., 1998./99.
Kup/UEFA Liga prvaka: 1981./82., 1986./87., 1998./99., 2009./10., 2011./12.
Četvorica su Bayernovih igrača bila proglašena europskim igračem godine, Gerd Müller 1970., Franz Beckenbauer 1972. i 1976., Karl-Heinz Rummenigge 1980. i 1981. godine, te Franck Ribery 2013. Šesnaest je Bayernovih igrača bilo proglašeno njemačkim nogometašem godine, a 15 je puta Bayernov igrač bio najboljim strijelcem njemačkog prvenstva, dok je Gerd Müller dvaput osvojio Zlatnu kopačku za najboljeg europskog strijelca.[81]

Stručni stožer[uredi VE | uredi]
Flag of Spain.svg Pep Guardiola - trener
Flag of Spain.svg Manel Estiarte - pomoćni trener
Flag of Spain.svg Domenec Torrent - pomoćni trener
Flag of Spain.svg Lorenzo Buenaventura - kondicijski trener
Flag of Spain.svg Carles Planchart - skaut i video analitičar
Flag of Germany.svg Lars Kornetka - video analitičar
Poznati igrači kluba[uredi VE | uredi]

Franz Beckenbauer, jedan od najboljih igrača Bayerna ikad (1990.)
Vista-xmag.pngDetaljnije o ovoj temi u kategoriji: Igrači FC Bayern Münchena

Flag of Germany.svg Klaus Augenthaler
Flag of Germany.svg Raimond Aumann
Flag of Germany.svg Michael Ballack
Flag of Germany.svg Franz Beckenbauer
Flag of Germany.svg Paul Breitner
Flag of Germany.svg Bernd Dürnberger
Flag of Germany.svg Stefan Effenberg
Flag of Brazil.svg Giovane Élber
Flag of Germany.svg Dieter Hoeneß
Flag of Germany.svg Uli Hoeneß
Flag of Germany.svg Oliver Kahn
Flag of Germany.svg Jürgen Klinsmann
Flag of Germany.svg Thomas Linke
Flag of Germany.svg Miroslav Klose
Flag of France.svg Bixente Lizarazu
Flag of Germany.svg Sepp Maier
Flag of the Netherlands.svg Roy Makaay
Flag of Germany.svg Lothar Matthäus
Flag of Germany.svg Gerd Müller
Flag of Germany.svg Hans Pflügler
Flag of Germany.svg Franz Roth
Flag of Germany.svg Karl-Heinz Rummenigge
Flag of Germany.svg Mehmet Scholl
Flag of Germany.svg Georg Schwarzenbeck
Flag of the Netherlands.svg Mark van Bommel
Flag of Germany.svg Roland Wohlfarth
Flag of Germany.svg Rainer Zobel
Flag of Bosnia and Herzegovina.svg Hasan Salihamidžić
Flag of France.svg Jean-Pierre Papin
Hrvatski igrači kluba[uredi VE | uredi]
Za klub su ranije nastupali Robert Kovač, Niko Kovač i Zlatko Škorić. Početkom 2010-ih do najkasnije 2014., članovi kluba su bili i hrvatski nogometni reprezentativci Ivica Olić, Danijel Pranjić i Mario Mandžukić

Treneri[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngDetaljnije o ovoj temi u kategoriji: Treneri FC Bayern Münchena

Flag of Croatia.svg Zlatko Čajkovski (1963.-1968.)
Flag of Croatia.svg Branko Zebec (1968.-1970.)
Flag of Germany.svg Udo Lattek (1970.-1975.)
Flag of Germany.svg Dettmar Cramer (1975.-1977.)
Flag of Hungary.svg Gyula Lóránt (1977.-1979.)
Flag of Hungary.svg Pál Csernai (1979.-1983.)
Flag of Germany.svg Reinhard Saftig (1983.)
Flag of Germany.svg Udo Lattek (1983.-1987.)
Flag of Germany.svg Jupp Heynckes (1987.-1991.)
Flag of Denmark.svg Søren Lerby (1991.-1992.)
Flag of Germany.svg Erich Ribbeck (1992.-1993.)
Flag of Germany.svg Franz Beckenbauer (1993.-1994.)
Flag of Italy.svg Giovanni Trapattoni (1994.-1995.)
Flag of Germany.svg Otto Rehhagel (1995.-1996.)
Flag of Germany.svg Franz Beckenbauer (1996.)
Flag of Italy.svg Giovanni Trapattoni (1996.-1998.)
Flag of Germany.svg Ottmar Hitzfeld (1998.-2004.)
Flag of Germany.svg Felix Magath (2004.-2007.)
Flag of Germany.svg Ottmar Hitzfeld (2007.-2008)
Flag of Germany.svg Jürgen Klinsmann (2008.-2009.)
Flag of Germany.svg Jupp Heynckes (2009.)
Flag of the Netherlands.svg Louis van Gaal (2009.-2011.)
Flag of the Netherlands.svg Andries Jonker (2011.)
Flag of Germany.svg Jupp Heynckes (2011.-2013.)
Flag of Spain.svg Pep Guardiola (2013.-)

Michael Schumacher-njemački vozač Formule 1 iz Kerpena u Porajnju

Michael Schumacher (Hürth-Hermülheim, 3. siječnja 1969. - ), njemački vozač Formule 1 iz Kerpena u Porajnju. Michael je stariji brat Ralfa Schumachera, koji je također bio vozač Formule 1.

Najuspješniji vozač Formule 1 svih vremena. Sedmerostruki prvak svijeta, pobjednik 91 Grand Prix utrka, te vlasnik još niza rekorda u svijetu Formule 1. Bio je dva puta njemački sportaš godine (1995. i 2004.). Prvi je i zasad jedini Nijemac, kojemu je to uspjelo ostvariti u utrkama Formule 1, a samim time je popularizirao Formulu 1 kao sport u svojoj zemlji. Nakon dva naslova prvaka osvojenih u Benettonu (1994. i 1995.) 1996. g. prelazi u Ferrari, momčad kojoj je tada zadnji naslov prvaka bio osvojen 1979. s Jodyjem Scheckterom. Od 2000. pa do kraja 2004. Schumacher je osvojio 5 naslova u nizu. Posljednju sezonu 2006. u Ferrariju odvozio za 46 milijuna dolara. Nakon neuspjelog povratka u F1 2009. kao zamjena za ozlijeđenog Felipea Massu, zbog bolova u vratu koje je zadobio prilikom pada s motocikla, Schumacher je morao na kraju odustati. [1] Natjecanju Formule 1 vratio se 2010., kao član momčadi Mercedesa koja je preuzela momčad Brawn GP-a.

Mladost[uredi VE | uredi]

Michaelov pobjednički bolid Formule 3 iz 1990. g.
Michael je sin Rolfa Schumachera, zidara, vlasnika lokalne karting staze u rodnom Kerpenu. Majka Elizabeth radila je po kantinama. S 4 godine Michael je vozio prve karting utrke, s bolidom kojeg je osobno napravio njegov otac. To su bila obična dječja kolica s malo ojačana konstrukcijom u koji je bio ugrađen motor od mopeda. U dobi od 6 god. Michael je osvojio prvi naslov u lokanom prvenstvu malih kartinga te je time pokazao urođeni talent za vožnju. Pored kartinga trenirao je i taekwondo.

Od 1984. godine Michael vozi njemačke i europske serije u kartingu uključujući i Formulu Konig. 1987. osvaja njemačko i europsko prvenstvo u kartingu, što je značilo i napuštanje škole te početak rada kao mehaničara. Godine 1988. počinje se natjecati s formulama, i to počevši s Formulom Ford serijom, da bi kasnije nastavio s njemačkom Formulom 3 gdje u naredne dvije godine vozi vrlo uspješno i osvaja naslov 1990.

Krajem 1990. pridružuje se Mercedesovom juniorskom programu trkaćih vozača i na zadnjoj utrci te godine, u utrci prototipova, pobjeđuje na stazi Autódromo Hermanos Rodríguez.

Godine 1991. nastavlja u istom prvenstvu također pobijedivši na zadnjoj utrci u Japanu s bolidom Sauber-Mercedes-Benz C291. Iste godine natjecao se u još nekoliko prvenstava kao što su japanska Formula 3000 i DTM (njemačko prvenstvo turističkih automobila).

Formula 1[uredi VE | uredi]
Prva utrka s Jordanom[uredi VE | uredi]

Schumacher testira za Jordan-Ford model Jordan 191 na Silverstoneu u ljeto 1991.g.
Prvi nastup u Formuli 1 Michael je odvozio 1991. godine na VN Belgije s ekipom Jordan-Ford zamijenivši Bertranda Gachota koji je bio u britanskom zatvoru nakon tučnjave s policajcem. Budući da je još uvijek bio pod ugovorom s Mercedesom popisao je novi ugovor s Eddiejem Jordanom nakon testiranja na Silverstoneu tjedan dana prije debi utrke. Njegov manager Willi Weber odigrao je ključnu ulogu u cijelom procesu rekavši Eddiju, da Michael dobro pozna belgijsku stazu (što je bila mala laž, jer Michael je bio na stazi samo s biciklom) na što je Eddie pristao i Michael je debitirao.

Kvalificirao se na 7. mjesto što je bilo za momčad Jordan (ta sezona im je bila prva u Formuli 1) najbolji dotadašnji rezultat.

U utrci je odustao nakon samo 300-tinjak metara zbog kvara na kvačilu.

Benetton[uredi VE | uredi]
1991. - 1993.[uredi VE | uredi]
Nakon debija na VN Belgije s Jordan Fordom Michael je već sljedeću utrku na VN Italije bio u drugom bolidu, bolidu Benetton Forda. Prvu utrku u Benettonu završava na 5. mjestu ispred timskog kolege i trostukog svjetskog prvaka Nelsona Piqueta.

Sezonu u Benettonu odvezao je do kraja osvojivši 14. mjesto u ukupnom poretku s 4 osvojena boda.

U prvoj cijeloj sezoni 1992. Michael ostvaruje prvi podij na VN Meksika, čime počinje njegova značajnija uloga u Formuli 1. Vozi dosta odlučnije i agresivnije, i na stazi uopće nije izgledao kao novak, nego kao vozač koji iza sebe ima nekog iskustva. Svog novog timskog kolegu Martina Brundlea ostavljao je na kvalifikacijama i do sekunde zaostatka. Kritizira Sennu na VN Brazila radi nepotrebnog ponovnog obilaženja, kada ga je Michael već prošao, jer je Senna imao već vidljive probleme na bolidu te je kasnije odustao. Sudaraju se također i na VN Francuske kada Michael neoprezno i kasno koči i udara u Sennu. Vraća se podijem na domaćem terenu na VN Njemačke na Hockenheimu, da bi na VN Mađarske izletio sa staze kada mu je na ravnini ispao stražnji stabilizator. Izlijetanje je bilo bez nekih većih posljedica. Godinu dana nakon debitantske utrke, 30. kolovoza Michael ostvaruje prvu pobjedu na VN Belgije. U cijeloj sezoni na startu se nije kvalificirao slabije od 6. mjesta. Sezonu je završio na 3. mjestu s 53 boda iza Nigela Mansella i Riccarda Patresea, koji su vozili Williamse s aktivnim ovjesom i sustavom za kontrolu staze.

1993. Michael nastavlja s Benettonom. Ta sezona bila je jednako usješna kao i protekla, ali ipak malo drugačija, u neku ruku čak i teža. Opet su se ponovile borbe sa Sennom, s čijim se načinom vožnje Michael često nije slagao. Na prvoj utrci na VN Južnoafričke Republike u jednom dvoboju sa Sennom prilikom Michaelovog napada, da bi izbjegao sudar izvrtio se, jer je Senna ušao na njegovu putanju. VN Velike Britanije također je obilježio duel u kojem Michael prestiže Sennu tada u borbi za drugo mjesto. Razlika između njega i momčadskog kolege i veterana Riccarda Patresea, kojemu je to ujedno bila i posljednja sezona u Formuli 1, često je bila i preko sekunde. Uspio je ipak pobjediti na VN Portugala krajem sezone. Osvojio je 52 boda i završio sezonu na 4. mjestu.

1994. - 1995.[uredi VE | uredi]
Michael sezonu 1994. počinje pobijedivši 6 puta u prvih sedam utrka. Njegov Benetton kao i neki drugi bolidi bili su pod sumnjom upotrebljavaju nedopuštena elektronička pomagala, i to tijekom čitave sezone. Tada su stigli problemi za Michaela. Na VN Velike Britanije u krugu za zagrijavanje Michael je potpuno neobjašnjivo prestigao Damona Hilla i vozio se tako par zavoja, dok ga nije propustio naprijed. Kako to nije bilo u skladu s pravilima Michael je bio kažnjen stop & go. Ignoriravši tu kaznu Michael je nastavio voziti, da bi kasnije zaradio crnu zastavu što je automatsko isključivanje iz utrke. Međutim, oglušio se i na crnu zastavu, te je utrku završio u regularnim uvjetima kao i drugi vozači. Naknadno je diskvalificiran i kažnjen zabranom utrkivanja 2 utrke. Michael je kasnije objašnjavao, da crnu zastavu nije vidio i da je slušao inžinjere, što mu govore preko radio veze i što mora činiti, tj. da mora ignorirati sve kazne, jer nisu u skladu s pravilnikom za dodjeljivanje kazni. Zatražio je da mu se zabrana odloži za kasniji dio sezone, jer je htio voziti na domaćem Hockenheimu i na omiljenoj stazi, Spau. Da stvar bude još gora, upravo na utrci u Spa na VN Belgije, Michael je diskvalificiran na kraju utrke kada pobjeđuje zbog 2 mm pretanke daske na podnožju bolida. Benetton je uložio žalbu, da se daska izgrebala prilikom jednog Michaelovog izvrtanja u utrci. FIA nije priznala žalbu. Utrke u Italiji na Monzi i u Portugalu na stazi u Estorilu Michael nije vozio, a njegov najveći konkurent Damon Hill na obje je trke pobijedio i smanjio zaostatak za Michaelom na samo bod. Taj bod razlike ostao je i na kraju kada su oba pobijedila naredne dvije utrke, Michael u Jerezu, a Hill na Suzuki, uoči konačnog raspleta na VN Australije, kada se sudaraju u međusobnom dvoboju na stazi u borbi za naslov prvaka. Bolidi su bili previše oštećeni da bi nastavili utrku i za obojicu je to značilo kraj. Prvi naslov pripao je Michaelu. U tek trećoj punoj sezoni osvojio je naslov prvaka i to kao drugi najmlađi prvak na vječnoj ljestvici iza Emersona Fittipadija. Osvojeni naslov je posvetio tragično poginulom Ayrtonu Senni zbog kojega bi, kako je priznao, teško osvojio naslov. Prvi naslov prvaka Michael je osvojio s 8 postignutih pobjeda i 92 osvojena boda.

U njegov Benetton te je sezone bio ugrađen Renaultov motor jednak onome koji je bio i kod Williamsa. Michael je te sezone ostvario 9 pobjeda čime je izjednačio Mansellov rekord iz 1992. u broju postignutih pobjeda u jednoj sezoni, a još na dvije utrke pobijedio je njegov timski kolega Johnny Herbert. Posebno se ističe pobjeda na VN Belgije, koju je startao sa šesnaestog mjesta. Pored svih uspjeha te sezone bilježe se i sjajne borbe između Michaela i Damona Hilla koje su gotovo uvijek završavale sudarima. Prvi sudar zbio se na VN Velike Britanije (domaća za Hilla), kada je Hill pokušao prestići Michaela, te je na kraju u neuspjehu izbacio i sebe i Michaela. Također, nešto slično dogodilo se na VN Italije, kada je Hill prekasno kočio u jednoj šikani i direktno udario u stražnji dio Michaelovog bolida čime su obojica bili primorani prekinuti utrku. Na te dvije utrke pobijedio je drugi Benettonov vozač Johnny Herbert. Bez velikih poteškoća, Michael je sezonu završio za njega tada rekordnih osvojenih 102 boda, i postao najmlađi dvostruki svjetski prvak.
Ferrari[uredi VE | uredi]
1996. - 1999.[uredi VE | uredi]
Michael je 1996. prešao u Scuderiu Ferrari, momačad koja je naslov prvaka čekala još od 1979. Došavši u Maranelo Michael je bio svjestan da više neće ostvarivati vrhunske rezultate, ali je izjavljivao da će stići nova era za Ferrari[2]. Bolid Ferrarija kojeg je on počeo voziti nakon dvojca Berger - Alesi bio je prvi desetocilindrični Ferrarijev motor. Kako je još uvijek sve bilo u razvojnoj fazi, Michael je kroz sezonu vozio dva različita modela Ferrarijevog bolida. S prvim modelom pobijedio je na VN Španjolske, a s drugim na VN Beligije i VN Italije. Kasnije je Michael rekao da su ti modeli bolida bili najgori bolidi u povijesti njegove karijere od svih bolida koje je on vozio. Bili su totalno neupravljivi i jednostavno Michael nije uživao u vožnji s tim bolidima. S ukupno 3 pobjede u sezoni Michael završava sezonu na 3. mjestu s 59 osvojenih bodova.

Godine 1997. Michael borio se s Jacquesom Villeneuveom za naslov svjetskog prvaka, koja se okonačala na zadnjoj utrci u Jerezu kada se obojica sudaraju, a Villeneuve osvaja svoj prvi i jedini naslov. Sezona je bila poprilično neizvjesna, iako Ferrarijev bolid nije bio spreman za vrhunske rezultate, a posebno se izdvaja pobjeda u kišnom Monte Carlu. Michael je te sezone osvojio 5 pobjeda i osvojio 78 bodova. Zbog nesportskog poteza (sudar s Villeneuveom) na zadnjoj utrci za VN Europe Michaelu su oduzeti svi bodovi, koje je osvojio u vozačkom poretku. Iako je bio na drugom mjestu, Michael se za tu sezonu vodi kao diskvalificiran. Pobjede su mu priznate kao i bodovi za momčad Ferrari.


Schumacherova borba s Davidom Coulthardom na VN Velike Britanije 1998.
Godine 1998. Michael kreće u novi pokušaj da nakon 19. god. vrati naslov u Maranello, ovog puta protiv drugog rivala, Mike Häkkinena. Häkkinen je pobijedio na prve dvije utrke i napravio prednost od 16 bodova. U nastavku sezone, Michael je sustigao prednost i na 14 od 16 utrka. Dvije utrke prije kraja sezone, obojica su imala po 80 bodova. Na preostale dvije Häkkinen je pobijedio i osvojio naslov prvaka. Sezonu je obilježila VN Beligije i sudar 12 bolida na startu, te sudar između Häkkinenovog momčadskog kolege Davida Coultharda i Michaela Schumachera zbog slabe vidljivosti. Michael je izašao iz bolida i krenuo prema boksu Mclarena da bi se obračunao s Coulthardom. Optužio ga je da ga je htio ubiti.[3] Michael je u sezoni ostvario 6 pobjeda s ukupnim zbrojem od 86 bodova.

Sezona je sve do sedme utrke za VN Velike Britanije bila obećavajuća za Michaela, ali onda se dogodila nesreća. Prilikom starta utrke koji je naknadno već bio prekinut, zbog sudara nekih vozača s kraja startnog grida, vozači koji su nastavili su s utrkom ne znajući, da više ne moraju voziti na limitu, nego samo da završe krug i da ponovno potvrde startni poredak. Michael je bio u borbi za treće mjesto s momčadskim kolegom Eddijem Irvineom i prilikom ulaska u zavoj Stowe produžio je ravno u zid. Udario je u zid od guma pri brzini od 107 km/h i zadobio je dvostruki prijelom desne noge tako da je izbivao sa sljedećih šest utrka. Vratio se na VN Malezije, predzadnju utrku sezone i pomogao je Irvineu u pobijedi na toj utrci u kojoj je Michael bio drugi, čime je pokazao da je bio spreman za natjecanje, unatoč dvomjesečnom izbivanju. Na posljednjoj utrci na VN Japana u Suzuki također osvaja drugo mjesto iza Häkkinena s rezervnom vožnjom jer je bio u poziciji, da pomogne Irvineu da osvoji naslov. Kasnije je izjavio, da je Mika Häkkinen protivnik kojeg najviše respektira od svih protivnika dosad. Sezonu je završio na 5. mjestu s 44 bodova. Ferrari je te sezone osvojio naslov konstruktorskog prvaka.

2000. - 2002.[uredi VE | uredi]
Michael 2000. osvaja treći naslov prvaka nakon velike borbe s Hakkinenom. Pobijedio je u prve tri utrke. Sredinom sezone bilježi tri odustajanja zaredom (dva već na samom startu u prvim zavojima) koja su Hakkinenu vratila zaostatak za Michaelom, te je još naknadno pobijedio na dvije utrke, što je smanjilo Michaelovu prednost na minimum. Sezonu završava pobijedivši na svim preostalim utrkama do kraja sezone i osvaja naslov na predzadnjoj utrci u Suzuki. Na VN Italije izjednačio je broj pobjeda sa Sennom, a novinarsko pitanje u vezi tog velikog postignuća rasplakalo ga je, unatoč TV prijenosu uživo.[4] Ukupno je pobijedio 9 puta i osvojio rekordnih 108 bodova.

2001. Michael osvaja i četvrti naslov prvaka i ponavlja rekord od 9 pobjeda u sezoni. Sezonu obilježava sjajnim bratskim dvobojima s bratom Ralfom kada ga mlađi brat uspijeva pobijediti na VN Kanade, a ističe se i pobjeda na VN Belgije na kojoj Michael ruši rekord Alaina Prosta u broju pobjeda u karijeri (52 pobjede). Naslov osvaja 4 utrke prije kraja sezone, a sezonu završava sa 123 boda, 58 više od drugoplasiranog Coultharda.

2002. je bila sezona pune dominacije i pobjede Ferrarija na 15 od 17 utrka, a Michael je postavio novi rekord u broju pobjeda u sezoni i on sad iznosi 11 pobjeda. Michael je osvojio 5. naslova prvaka i izjednačio se s Juanom Manuelom Fangiom. U sezoni se ističe i jedna pomalo čudna pobjeda na VN Austrije kada Michael kao pobjednik biva izviždan od publike jer ga je na samom cilju propustio timski kolega Barrichello. Cijela situacija je izrežirao vođa Ferrarija Jean Todt. Sezonu završava s rekordnih 144 boda, 60 bodova više od momčadskog kolege Barrichella. S Barrichellom osvaja čak 9 dvostrukih pobjeda za Ferrari u 17 odvoženih utrka.

2003. - 2004.[uredi VE | uredi]

Schumacher u Indianapolisu 2004
Michael 2003. ruši jedan od najvažnijih rekorda uopće u F1 ikada postignutih, a to su naslovi svjetskoga prvaka. Te godine postaje šesti put svjetski prvak, a rekord je do tada držao Juan Manuel Fangio s 5 osvojenih prvenstava. Te godine najveći rivali su mu bili vozači Williamsa BMW-a (uključujući brata Ralfa) i McLaren Mercedesa. Sezona je bila jedna od najnepredvidljivih u posljednjih nekoliko godina i odluka o prvaku je pala na zadnjoj utrci u Suzuki, kada je Kimi Raikkonen imao minimalne šanse da osvoji prvenstvo. Utrku prije na utrci za VN SAD-a u Indianapolisu veliku šansu je imao i Juan Pablo Montoya.

Od početka sezone Michael i Ferrari su se mučili s mnogim problemima, ali ipak pobjeđuje tri utrke zaredom. Sredinu sezone obilježila je dominacija mlađeg brata Ralpha. Pobjede se vraćaju i na prekooceanskoj turneji u Americi kada njegovi ključni suparnici posustaju u utrci. Na zadnjoj utrci za VN Japana bio mu je potreban samo 1 bod da osvoji naslov što se točno tako i dogodilo, jer je utrku završio tek kao osmi s puno sudara i nepredvidivih izljetanja (uključujući i borbe s Ralfom). Sezonu je završio s 93 osvojena boda.

2004. je bila prava rekordna sezona Michaela Schumachera. U prvih 13 utrka pobijedio je 12 puta što u povijesti natjecanja Formule 1 nikada nije bilo ubilježeno. Rekordni 7. naslova prvaka (kasnije će pokazati, da je to bio posljednji naslov) osvojio je bez većih poteškoća. Kroz sezonu je imao dva incidenta s Juanom Pablom Montoyom na VN San Marina kada je skoro izbacio Kolumbijca iz utrke. Radilo se samo o laganom dodiru koji je bio dvojben jer je izgledalo da je Michael doista namjerno pokušao izbaciti Montoyu sa staze. Drugi se zbio u tunelu Monaka kada se Montoya prilikom faze safety-cara zalijeće u Michaela. Michael je zagrijavao kočnice i gume te naglo usporio na što je Montoya prekasno reagirao i zaletio se u njega. To je ujedno bilo i jedino odustajanje Michaela te sezone. Ukupno je pobijedio u 13 od 18 utrka te postavio i taj novi rekord. Sezonu je završio s 148 osvojenih bodova.

2005. - 2006.[uredi VE | uredi]

Schumacher u borbi s Kimijem Räikkönenom tijekom Velike nagrade Kanade 2005.
Sezona 2005. za Michaela je bila jedna od najtežih sezona u karijeri, jer je s vrlo moćnim bolidom, koji svih proteklih godina bio nepobjediv, upao u totalni prosjek, a jednu jedinu pobjedu te sezone ostvario je na VN SAD-a u utrci šest bolida, koji su bili na Bridgestonovim gumama, jer su se svi koji su bili na Michelinovim gumama povukli s utrke radi sigurnosnih razloga. Te sezone su se promijenila pravila za gume, koje se više nisu mijenjale tokom utrke, nego je jedan set guma morao izdržati čitavu utrku. To je bio glavni razlog slabe Ferrarijeve forme te sezone. Od pravih utrka bilježi se sjajna borba s Alonsom na VN San Marina, kad ga je Michael stiskao zadnjih 12 krugova u borbi za prvo mjesto, ali na kraju ipak nije uspio. Odustao je šest puta u 19 utrka i osvojio 62 boda što je bilo dovoljno za njega slabo treće mjesto u poretku.

2006. je bila posljednja Michaelova sezona u Formuli 1. Nakon tri utrke osvojio je 11 bodova i bio već 17 bodova u zaostatku za Fernandom Alonsom, aktualnim svjetskim prvakom. Nakon 18 mjeseci pobjeđuje u naredne dvije utrke, ne brojeći pobjedu na VN SAD-a, kada su se sve momčadi na Michelinu povukle s utrke. Nakon VN Kanade zaostatak za Alonsom je dostigao vrhunac i iznosio je 25 bodova. U sljedeće tri utrke Michael se vraća i smanjuje na prihvatljivijih 11 bodova. U nastavku sezone pobjeđuje na VN Italije i VN Kine kada se po prvi put u sezoni izjednačava s Alonsom. Ostvaruje jedan od najvećih obrata u sezoni u povijesti Formule 1. Iako je bio na dobrom putu da osvoji rekordni 8. naslov svjetskoga prvaka, kvar na motoru na VN Japana je upropastio priliku. Bio je to kvar kakav se nije dogodio još od VN Francuske 2000. i za Michaela je sezona bila izgubljena. Alonsu je u završnici trebao samo bod da potvrdi svoj drugi naslov, što se na kraju i dogodilo. Michael je posljednju utrku završio kao 4. s mnogo problema uoči same utrke, koje su se događale i tokom utrke, od problema s pumpom za gorivo do ispuštanja gume prilikom dodira s Fisichellom. Unatoč svim problemima, koje su se događali na toj utrci po Michaelu, utrka je otišla u povijest kao njegova zadnja utrka u Formuli 1.

Povlačenje iz Formule 1[uredi VE | uredi]
Dok su se još prskali šampanjcem na pobjedničkom podiju i dobivali pobjedničke pokale, pobjednički trojac tog vikenda Michael Schumacher, Kimi Raikkonen i Robert Kubica, Ferrari je objavio novinskim agencijama da se Schumacher krajem godine povlači iz Formule 1. Nekoliko minuta kasnije uživo pred milijunima gledatelja na novinarskoj konferenciji nakon utrke Michael konačno sam objavljuje vijest, koja se mjesecima nagađala kroz medije. Michael objavljuje kraj trkaće karijere na kraju sezone i zahvaljuje se cijeloj obitelji, osobito ocu, koji mu je pomogao da krene tim putem. Spomenuo je svoju cijelu 30-godišnju trkaću karijeru i sve što su mu utrke donijele kroz to razdoblje.

Mercedes GP[uredi VE | uredi]
Povratak u Formulu 1 (2010. - 2012.)[uredi VE | uredi]
Michael Schumacher se vratio se aktivnom utrkivanju u F1 2010. godine, vozeči za momčad Mercedes GP. Sezonu završava na 9. mjestu ukupnog poretka vozača, što mu je najlošiji rezultat u karijeri vozača F1. U sezoni 2011. također nastupa za momčad Mercedes GP-a, te je najavljivao borbu za podije i pobjede u nadolazećoj sezoni. Prva utrka sezone na GP Australije nije davala u tom pravcu. Svoju posljednju utrku u Formuli 1 za Veliku nagradu Brazila 2012. završio je na sedmom mjestu.

Na kraju sezone Svjetskog prvenstva u Formuli 1 2012. bio je trinaesti i izgubio je od Rosberga s 49 prema 93 boda.

Osobni život[uredi VE | uredi]
Dana 29. prosinca 2013. Michael Schumacher doživio je tešku nesreću na skijanju u francuskim Alpama udarivši glavom o stijenu.[5][6] Helikopterom je prevezen u obližnju bolnicu Centre Hospitalier Universitaire de Grenoble.[7]
Postignuća[uredi VE | uredi]
Sažetak karijere[uredi VE | uredi]
Godina Kategorija Momčad Utrke Startne pozicije Pobjede Bodovi Poredak
1988. European Formula Ford 1600 Eufra Racing 4 1 2 50 2.
German Formula Ford 1600 Eufra Racing 6 1 3 124 6.
Formula König Hoecker Sportwagenservice 10 1 9 192 1.
1989. German Formula Three WTS Racing 12 2 2 163 3.
European Formula Three Cup WTS Racing 1 0 0 – NC
Macau Grand Prix WTS Racing 1 0 0 – NC
1990. World Sportscar Championship Team Sauber Mercedes 3 0 1 21 =5.
German Formula Three WTS Racing 11 6 5 148 1.
European Formula Three Cup WTS Racing 1 1 0 – NC
Macau Grand Prix WTS Racing 1 0 1 – 1.
1991. Formula 1 Team 7UP Jordan 1 0 0 0 14.
Camel Benetton Ford 5 0 0 4
World Sportscar Championship Team Sauber Mercedes 8 0 1 43 =9.
Deutsche Tourenwagen Meisterschaft Zakspeed Mercedes 4 0 0 0 NC
Japanese Formula 3000 Team Le Mans 1 0 0 6 12.
1992. Formula 1 Camel Benetton Ford 16 0 1 53 3.
1993. Formula 1 Camel Benetton Ford 16 0 1 52 4.
1994. Formula 1 Mild Seven Benetton Ford 14 6 8 92 1.
1995. Formula 1 Mild Seven Benetton Renault 17 4 9 102 1.
1996. Formula 1 Scuderia Ferrari 16 4 3 59 3.

Ragbi (izvorno rugby) podrazumijeva sve sportove koji su oblik nogometa, a razvili su se u školi Rugby u Engleskoj. Rugby union, rugby league i manje srodni američki, kanadski te australski nogomet, razvili su se iz rugbyja. Pod pojmom rugby danas se podrazumijevaju samo rugby union i rugby league. Bit će uveden na OI 2016.

Sadržaj  [pokaži]
Pravila[uredi VE | uredi]
U obje vrste rugbyja (union i league) igra se ovalnom loptom koju je zabranjeno rukama dodavati prema naprijed, dok je napucavanje lopte nogom dozvoljeno u smjeru protivničkih vratiju. Također, bodovi se u oba sporta osvajaju polaganjem u prostor iza protivničkih vrata predviđen za to ili postizanjem zgoditka na način da lopta napucana nogom prođe između obje stative i iznad grede. Zgoditci se mogu postići na tri načina: pretvaranjem, drop kickom ili iz kaznenoga udarca.

Najveća razlika, osim u broju igrača na terenu koji je u unionu petnaest, a leagueu trinaest, uključuje igru poslije obaranja nad protivničkim igračem:

Igrači uniona natječu se za posjed lopte nakon obaranja: ovisno o situaciji, igrači se mogu boriti dok je lopta na podu ispuštena od strane srušenoga igrača, što prema pravilima on mora napraviti (ruck), ili mogu formirati skup uokolo igrača u posjedu lopte (maul). Za razliku od uniona, league ne dopušta nastavak igre nakon obaranja; igra se nastavlja tako da igrač na kojemu je obaranje napravljeno preda loptu prema natrag korištenjem svoje kopačke (play-the-ball pravilo).
Osim toga, ako se u leagueu zgoditak ili polaganje ne ostvari unutar šest obaranja koje su napravili protivnici, momčad koja je pretrpjela obaranja gubi posjed lopte. Union nema takvo pravilo; momčad može stalno držati loptu u posjedu bez obzira na broj pretrpljenih obaranja, sve dok ne napravi prekršaj.
Prekidi u oba sporta uključuju skup, kada se igrači dvaju suprotstavljenih momčadi međusobno guraju nastojeći pritom izgurati protivnike što dalje i tako otvoriti put svojim brzim igračima na putu za polaganje, te lineout, vraćanje lopte u igru na način da se igrači dvaju momčadi rasporede usporedno okrenuti jedni drugima nastojeći uhvatiti loptu koju baca igrač sa strane. U leagueu, skup i dalje postoji, no od vrlo malene je važnosti zbog već opisanoga načina vraćanja lopte u igru (play-the-ball pravilo). Zbog toga pravila, kao i većega naglaska na napad i dodavanja, league se razvio u dinamičniju igru od uniona, koji se smatra tradicionalnijom igrom.

Status rugbyja diljem svijeta[uredi VE | uredi]
Rugby union, do 1995. godine isključivo amaterski sport, danas se profesionalno igra diljem svijeta, a njime dominira deset reprezentacija (poredane abecednim redom): Argentina, Australija, Engleska, Francuska, Irska, Italija, Južnoafrička Republika, Novi Zeland, Škotska i Wales. Union se igra na profesionalnoj razini u svakoj od ovih država, a status nacionalnoga sporta ima na Novom Zelandu i Fijiju. U brojnim državama igra se na nižoj i slabijoj razini od već navedenih država. To su (abecednim redom): Čile, Gruzija, Japan, Kanada, Namibija, Portugal, Rumunjska, Samoa, Španjolska, Tonga i Urugvaj. Osim u Fijiju i Novom Zelandu, union je nacionalni sport i u većini tihooceanskih otočnih državica, među kojima su zapaženije rezultate ostvarili Tonga i Samoa. Fiji i Samoa natječu se i u rugby sevensu, inačici rugbyja u kojoj se momčadi natječu sa samo sedam igrača na terenu, tradicionalno s velikim uspjehom.

Rugby league igra se već odavno na profesionalnoj razini u Australiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji i na Novom Zelandu. Smatra se nacionalnim sportom u Papui Novoj Gvineji. Postoje i poluprofesionalna te amaterska natjecanja diljem svijeta, među kojima se ističu ona u Rusiji, Walesu, Škotskoj, Srbiji, Libanonu, Južnoafričkoj Republici, Japanu, Kanadi, SAD-u, Fijiju, Cookovom otočju i Tongi.

Kulturni utjecaj[uredi VE | uredi]
U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji izreka da "nogomet igraju huligani, a gleda gospoda, dok rugby (union) igra gospoda, a gledaju huligani." U većini država u kojoj se tradicionalno igra neki od oblika rugbyja, na union se gleda kao na amaterski sport kojega igraju pripadnici srednjega i višega sloja društva, što je uočljivo zbog velikoga broja mladih igrača koji dolaze iz privatnih škola, za razliku od leaguea, kojega igra većinom radnička klasa i pritom bivaju plaćeni, dakle, profesionalci su. Za razliku od situacije u Engleskoj, union ima više poklonika među srednjom klasom u Walesu, Cornwallu, Škotskoj, južnoj Francuskoj i otočnim državicama u Tihom oceanu. Ista je situacija i u Hrvatskoj.

Zbog prirode same igre koja omogućava gotovo neograničeni tjelesni kontakt između igrača bez ili s vrlo malo zaštite, najstrože se kažnjava nesportsko ponašanje, što je logično pošto i najmanje nepoštivanje pravila može uzrokovati ozbiljne ozljede ili čak smrt. Iz toga razloga, suci se strogo drže svih pravila.

Navijači i ljudi vezani za rugby nazivaju se ponekad treizistes stvorivši tako izvedenicu iz francuskoga jezika koja označava sam naziv sporta (jeu a treize). Osim u samoj Francuskoj i državama gdje je francuski službeni jezik, taj naziv se udomaćio i u državama gdje se koristi i engleski kao službeni jezik.

Na Novom Zelandu, igranje bilo koje vrste rugbyja (najčešće je to union), znači potvrđivanje muškosti i hrabrosti, ne samo za starosjedilački narod Maora, već i za bijele doseljenike, što se najbolje očituje u haki, ratnom plesu kojega All Blacks plešu prije početka svake imalo važnije utakmice.

Kada se u Hrvatskoj spomene rugby, gotovo uvijek se odnosi na union, jer to je oblik rugbyja u kojemu su hrvatski klubovi postigli najbolje rezultate, pogotovo splitska Nada uključujući, uz brojne domaće titule, i nekoliko europskih naslova. Usprkos tomu, hrvatski rugby tek polagano izlazi iz amaterizma.

Lionel Andrés Messi- argentinski nogometaš

Lionel Andrés Messi (Rosario, 24. lipnja 1987.) argentinski je nogometaš koji trenutačno igra za španjolsku Barcelonu. Messi se smatra jednim od najboljih nogometaša na svijetu svih vremena.[3][4][5] Njegov igrački stil izazvao je usporedbe s Diegom Maradonom, koji je Messija proglasio svojim "nasljednikom"

Igračka karijera[uredi VE | uredi]
Messi je počeo igrati nogomet u ranoj dobi, a njegov je potencijal ubrzo primijetila Barcelona. S 13 godina (2000. godine) je napustio mladu momčad Newell's Old Boysa i s obitelji se preselio u Europu, budući da je Barcelona ponudila da će platiti liječenje njegove deficijencije hormona rasta. Debitiravši u sezoni 2004./05., srušio je ligaški rekord za najmlađeg igrača koji je zaigrao u ligaškoj utakmici, a postao je i najmlađi strijelac u povijesti. Slijedila su velika priznanja budući da je Barcelona u Messijevoj debitantskoj sezoni osvojila prvenstvo i Ligu prvaka. Prekretnicom se pokazala sezona 2006./07.: postao je standardni prvotimac, postigavši hat-trick u El Clásicu i završivši sezonu s 14 golova u 26 ligaških utakmica. Njegova vjerojatno najbolja sezona bila je 2008./09., u kojoj je postigao 38 golova i bio sastavni dio momčadi koja je osvojila tri trofeja. U prosincu 2009. osvojio je Zlatnu loptu France Footballa,[8] nagradu World Soccera za nogometaša godine[9] i FIFA-inu nagradu za nogometaša godine.[10]

Messi je bio najbolji strijelac sa šest postignutih pogodaka, uključujući dva u finalu, Svjetskog nogometnog prvenstva mladih. Ubrzo nakon toga, postao je standardni član argentinske seniorske nogometne reprezentacije. 2006. je postao najmlađi Argentinac koji je zaigrao na Svjetskom nogometnom prvenstvu, a sljedeće je godine bio osvajač srebrne medalje na Copa Américi. Na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu osvojio je zlatnu medalju, svoje prvo međunarodno priznanje.

Rani život[uredi VE | uredi]
Messi je rođen 24. lipnja 1987. u Rosariu u Argentini, u obitelji Jorgea Messija, tvorničkog radnika, i Celie (djevojački Cuccitini), honorarne čistačice.[11][12] Očeva strana obitelji potječe iz talijanskog grada Ancone odakle je njegov predak, Angelo Messi, 1883. emigrirao u Argentinu.[13][14] Ima dva starija brata Rodriga i Matíasa kao i sestru Mariu Sol.[15] Messi je s pet godina počeo igrati nogomet za Grandoli, mjesni klub koji je trenirao njegov otac Jorge.[16] Messi se 1995. preselio u Newell's Old Boys čije je sjedište u njegovu rodnom gradu Rosariu.[16] Kad mu je bilo 11, dijagnosticiran mu je manjak hormona rasta.[17] Prvoligaš River Plate pokazao je zanimanje za Messijev napredak, ali nije imao dovoljno novca za plaćanje liječenja, budući da je ono stajalo 900 dolara mjesečno.[12] Carles Rexach, sportski direktor Barcelone, saznao je za njegov talent budući da je Messi imao rođake u Kataloniji, a Messi i njegov otac dogovorili su probni rok.[12] Barcelona ga je potpisala nakon što su ga vidjeli kako igra,[18] ponudivši mu plaćanje medicinskih računa ako bi bio spreman preseliti se u Španjolsku.[16] Obitelj mu se preselila u Europu, a on je počeo igrati za omladinsku klupsku momčad.[18]

Klupska karijera[uredi VE | uredi]
Barcelona[uredi VE | uredi]
Messi je svoj neslužbeni debi u prvoj momčadi ostvario u prijateljskoj utakmici protiv Porta 16. studenog 2003. (sa 16 godina i 145 dana).[19][20] Za manje od godinu dana ostvario je svoj ligaški debi protiv Espanyola 16. listopada 2004. (sa 17 godina i 114 dana), postavši tako treći najmlađi igrač ikad koji je zaigrao za Barcelonu i najmlađi klupski igrač koji je igrao u La Ligi (rekord je u rujnu 2007. srušio njegov suigrač Bojan Krkić).[1][19] Kad je postigao svoj prvi seniorski gol za klub protiv Albacetea 1. svibnja 2005., Messiju je bilo 17 godina, 10 mjeseci i 7 dana, čime je postao najmlađi igrač Barcelone koji je postigao pogodak u La Ligi[21] sve do 2007. kad je Bojan Krkić srušio ovaj rekord, pogodivši na Messijevu asistenciju.[22]

Sezona 2005./06.[uredi VE | uredi]
"Mislim da je Messi kao ja, on je najbolji u svijetu uz Ronaldinha."
— Diego Maradona.[23]
16. rujna, drugi put u tri mjeseca, Barcelona je najavila obnavljanje Messijeva ugovora – ovaj se put radilo o povećanju plaće kao redovitom prvotimcu i produženju ugovora do lipnja 2014.[16] Messi je 26. rujna stekao španjolsko državljanstvo[24] te je konačno mogao ostvariti svoj debi u prvom razredu španjolskog nogometa. Messijevo prvo istrčavanje na domaćem terenu bilo je 27. rujna u Ligi prvaka protiv talijanskog Udinesea.[19] Navijači na Barceloninu stadionu, Camp Nou, ispratili su Messija ovacijama po njegovoj zamjeni, budući da su njegove majstorije s loptom i kombinacije s Ronaldinhom oduševile prisutne.[25]

Messi je u 17 ligaških nastupa šest puta tresao mreže, a u šest je nastupa u Ligi prvaka pogodio jedanput. Međutim, sezona mu je završila 7. ožujka 2006. nakon što je tijekom utakmice drugog kruga Lige prvaka protiv Chelsea pretrpio rupturu mišića.[26] Barcelona je sezonu završila trijumfalno, postavši prvak Španjolske i Europe.[27][28]

Sezona 2006./07.[uredi VE | uredi]

Messi na utakmici s Rangersom 2007.
Messi se u sezoni 2006./07. ustalio kao standardni prvotimac, postigavši 14 pogodaka u 26 utakmica.[29] 12. studenog, na utakmici protiv Zaragoze, Messi je slomio stopalo, što ga je udaljilo s terena tri mjeseca.[30][31] Messi se od ozljede oporavio u Argentini, a vratio se protiv Racing Santandera 11. veljače,[32] gdje je nastupio kao zamjena u drugom poluvremenu. 11. ožujka, u El Clásicu Messi je bio u vrhunskoj formi, postigavši hat-trick u remiju 3:3 kojeg je Barcelona okončala s deset igrača na terenu. Sva tri pogotka bila su izjednačujuća, a treći je postignut u sudačkoj nadoknadi.[33] Tako je postao prvi igrač nakon Ivana Zamorana (za Real Madrid u sezoni 1994./95.) koji je postigao hat-trick u El Clásicu.[34] Osim toga, Messi je i najmlađi igrač ikad koji je postigao pogodak u velikom derbiju. U nastavku je prvenstva još češće pronalazio mrežu; 11 od njegovih 14 ligaških golova u sezoni postignuto je u posljednjih 13 utakmica.[35]


Messi trenutak prije postizanja zgoditka protiv Getafea
Messi je dokazao i kako etiketa "novog Maradone" nije bila samo napuhavanje, gotovo repliciravši Maradonine najslavnije golove u istoj sezoni.[36] 18. travnja 2007., postigao je dva gola tijekom polufinala Kupa kralja protiv Getafea, od kojih je jedan bio iznimno sličan Maradoninom slavnom golu protiv Engleske na Svjetskom prvenstvu 1986. u Meksiku.[37] Svjetski mediji počeli su ga uspoređivati s Maradonom, dok su ga oni španjolski nazvali "Messidona".[38] Pretrčao je otprilike istu razdaljinu, 62 metra, prešao isti broj igrača (šest, uključujući vratara), pogodio iz vrlo slične pozicije te potrčao prema korner zastavici kao i Maradona 21 godinu ranije.[36] Na konferenciji za novinare nakon utakmice, Messijev suigrač Deco je rekao: "Bio je to najbolji gol kojeg sam vidio u životu."[39] Messi je i protiv Espanyola postigao gol jako sličan onom Maradoninu kojeg je dao rukom u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva 1986. protiv Engleske. Messi se odrazio prema lopti i rukom je proslijedio pokraj vratara Carlosa Kamenog.[40] Unatoč protestima igrača Espanyola gol je priznat iako su televizijske snimke jasno ukazivale na igranje rukom.[40]

Sezona 2007./08.[uredi VE | uredi]

Messi zabija za 2-0 vodstvo Barcelone protiv Seville na Camp Nou 22. rujna 2007.
Tijekom sezone 2007./08., Messi je u jednom tjednu zabio pet golova odvevši Barcelonu među prve četiri momčadi La Lige. 19. rujna je pogodio jednom u domaćoj pobjedi protiv Lyona 3:0 u Ligi prvaka.[41] 22. rujna protiv Seville postigao je dva zgoditka,[42] a 26. rujna još dva u 4:1 pobjedi nad Zaragozom.[43] 27. veljače 2008. odigrao je svoju 100. službenu utakmicu za Barçu protiv Valencije.[44]

Nominiran je za nagradu FIFPro u kategoriji napadača.[45] U anketi internetskog izdanja španjolskih novina Marca izabran je za najboljeg igrača svijeta sa 77 posto glasova.[46] Kolumnisti iz novina El Mundo Deportivo i Sport izjavili su da bi Zlatna lopta trebala pripasti Messiju, što je potvrdio i Franz Beckenbauer.[47]

Messi je 4. ožujka tijekom utakmice protiv Celtica pretrpio rupturu mišića koja ga je izbacila s terena na šest tjedana. Bila je to četvrta ozljeda te vrste koju je Messi zadobio u posljednje tri sezone.[48]

Sezona 2008./09.[uredi VE | uredi]

Messi na utakmici protiv Deportiva
Nakon Ronaldinhova odlaska iz kluba, Messi je naslijedio njegov broj 10.[49] 1. listopada 2008., tijekom susreta Lige prvaka protiv Šahtara, Messi je pogodio dva puta u posljednjih sedam minuta, ušavši kao zamjena za Thierryja Henryja i tako preokrenuo rezultat od 1:0 na 1:2 za pobjedu Barcelone.[50] Sljedeća ligaška utakmica protiv Atlético Madrida etiketirana je kao prijateljski susret između Messija i njegova dobrog prijatelja Sergia Agüera.[51] Messi je postigao gol iz slobodnog udarca i asistirao za još jedan u pobjedi Barcelone od 6:1.[52] Messi je ponovno oduševio protiv Seville postigavši gol iz voleja s 23 metra, a zatim predriblavši vratara i pogodivši za drugi iz mrtvog kuta.[53] 13. prosinca 2008. godine, tijekom prvog Clásica sezone, Messi je pogodio za drugi gol u Barceloninoj pobjedi 2:0.[54] Završio je i kao drugi u izboru za FIFA-inog igrača godine sa 678 bodova.[55][56]

Messi je postigao svoj prvi hat-trick u 2009. u utakmici Kupa kralja protiv Atlético Madrida koju je Barcelona dobila s 3:1.[57] 1. veljače je, ušavši na poluvremenu kao zamjena, opet zabio dva važna pogotka u pobjedi Barcelone protiv Racing Santandera 1:2 nakon vodstva Racinga. Drugi od dva pogotka bio je Barcelonin 5000. ligaški gol.[58] U 28. kolu La Lige, Messi je postigao svoj 30. gol sezone u svim natjecanjima, sudjelujući u pobjedi 6:0 protiv Malage.[59] 8. travnja 2009. pogodio je dvaput u pobjedi protiv Bayerna u Ligi prvaka, postavivši tako osobni rekord od devet golova u natjecanju.[60] 18. travnja Messi je zabio svoj 20. ligaški gol sezone u pobjedi 1:0 kod Getafea, čime je Barcelona zadržala svoju prednost od šest bodova ispred Real Madrida.[61]


Michael Carrick i Messi u finalu Lige prvaka 2009.
Pri završetku Barcelonine sezone, Messi je dvaput zabio (svoj 35. i 36. gol u svim natjecanjima) te tako zapečatio veliku pobjedu od 6:2 nad Real Madridom na Santiago Bernabéuu[62] što je bio najteži poraz Reala od 1930.[63] Nakon postizanja oba gola, otrčao je prema kamerama, podigao svoj dres i pokazao majicu s natpisom Síndrome X Fràgil, kako bi pokazao suosjećanje s djecom koja pate od bolesti.[64] Messi je sudjelovao i u akciji koja je prethodila pogotku Andrésa Inieste u sudačkoj nadoknadi protiv Chelseaja u polufinalu Lige prvaka kojim je Barcelona prošla u finale s Manchester Unitedom. 13. svibnja je osvojio svoj prvi Kup kralja, postigavši jedan gol i asistiravši za druga dva u pobjedi 4:1 nad Athletic Bilbaom.[65] Pomogao je svojoj momčadi i u osvajanju dvostrukog naslova konačnim trijumfom u La Ligi. 27. je svibnja pomogao Barceloni da odnese i trofej Lige prvaka postigavši drugi pogodak u 70. minuti; postao je i najbolji strijelac Lige prvaka s devet golova.[66] Osvojio je i nagrade UEFA-e za najboljeg napadača i igrača Lige prvaka čime je zaokružio fantastičnu europsku sezonu.[67] Ta je pobjeda označila trostruki trijumf Barcelone koja je u jednoj sezoni osvojila Kup kralja, La Ligu i Ligu prvaka,[68] te postala prvi španjolski klub koji je ikada osvojio tri naslova.[69]

Sezona 2009./10.[uredi VE | uredi]
Nakon osvajanja europskog Superkupa 2009., Barcelonin menadžer Josep Guardiola priznao je kako je Messi vjerojatno najbolji igrač kojeg je ikada vidio.[70]

Messi je 18. rujna potpisao novi ugovor s Barcelonom, do 2016. te s otkupnom klauzulom od 250 milijuna eura, čime je postao najplaćeniji igrač u La Ligi sa zaradom koja se kreće oko 9,5 milijuna eura godišnje.[71][72] Četiri dana kasnije, 22. rujna, Messi je postigao dva gola i asistirao za još jedan u Barçinoj pobjedi od 4:1 protiv Racinga u prvenstvu.[73] 29. rujna je postigao svoj prvi europski gol sezone u 2:0 pobjedi nad Dinamo Kijevom.[74]

1. prosinca nogometni magazin France Football objavio je kako je Messi dobitnik Zlatne lopte s 473 boda, 240 više od drugoplasiranog Cristiana Ronalda.[8] 10. prosinca časopis World Soccer proglasio ga je nogometašem godine.[9] Messi je sezonu nagrada zaključio 21. prosinca trećim najvećim priznanjem, FIFA-inom nagradom za nogometaša godine.[10]

Messi je u posljednjem mjesecu 2009. s Barcelonom nastupio i na Svjetskom klupskom prvenstvu. Barcelona je natjecanje kao europski prvak započela u polufinalu, gdje je svladala meksički Atlante, a u finalu argentinski Estudiantes. Messi je postigao dva pogotka, po jedan u svakoj utakmici, a drugi je ujedno odlučio pobjednika turnira.[75][76] Proglašen je i najboljim igračem turnira.[77] Messi je 10. siječnja 2010. postigao svoj prvi hat-trick u 2010., ali i u sezoni, protiv Tenerifea u pobjedi 0:5.[78] 17. siječnja je zabio svoj 100. gol za klub u 4:0 pobjedi protiv Seville.[79]

Zatim je ostvario niz od 11 pogodaka u pet utakmica. Prvo je pogodio u 84. minuti protiv Málage za pobjedu 2:1, a zatim dva gola protiv Almeríje u remiju 2:2. Uslijedio je tjedan u kojem je bio strijelac osam pogodaka; započeo je hat-trickom protiv Valencije u domaćoj 3:0 pobjedi, nastavio se u Ligi prvaka s dva gola Stuttgartu u pobjedi 4:0, kojom je Barcelona osigurala plasman u četvrtfinale,[80] te sve zaključio novim hat-trickom Zaragozi u gostujućoj pobjedi od 4:2,[81] postavši tako prvi Barcelonin igrač koji je u prvenstvu postigao dva uzastopna hat-tricka.[82] Protiv Osasune 24. ožujka odigrao je svoju 200. službenu utakmicu za Barcelonu. 6. travnja po prvi je put u karijeri postigao četiri gola u jednoj utakmici u pobjedi 4:1 protiv Arsenala u uzvratnoj utakmici četvrtfinala Lige prvaka. Tako se izjednačio s Rivaldom kao Barcelonin najbolji strijelac u tom natjecanju.[83] Messi je 10. travnja postigao svoj 40. gol sezone kad je bio strijelac prvog pogotka u gostujućoj pobjedi od 2:0 protiv Real Madrida u El Clásicu.[84]
Sezonu je u španjolskoj ligi završio kao najbolji strijelac s 34 gola, čime je izjednačio Ronaldov klupski rekord po broju pogodaka u jednoj ligaškoj sezoni, postavljen u sezoni 1996./97. Osim toga, postao je i dobitnik Zlatne kopačke kao najbolji strijelac europskih liga.[85]

Sezona 2010./11.[uredi VE | uredi]
Dana 21. kolovoza 2010. godine zabio je hat-trick u pobjedi od 4:0 nad Sevillom u finalu španjolskog superkupa (u prvoj utakmici je Sevilla pobjedila 3:1) te tako osigurao prvi trofej Barceloni na startu nove sezone.

19. rujna 2010. godine Messi je pretrpio ozljedu gležnja nakon nesmotrenog starta Ujfalušija u utakmici trećeg kola španjolske lige protiv Atletico Madrida. Prve prognoze su govorile o lomu gležnja što bi značilo izbivanje s terena od najmanje 6 mjeseci. No srećom sljedećeg dana magnetska rezonanca je pokazala da je riječ o lakšoj ozljedi tj. o uganuću ligamenata gležnja desne noge.[86] U sljedećoj ligaškoj utakmici protiv UD Almeríje Messi je zabio svoj drugi hat-trick sezone u visokoj pobjedi Barcelone 8:0. Drugi njegov pogodak u toj utakmici mu je bio jubilarni 100-i gol u La Ligi.[87] Početkom 2011. godine na svečanoj gala večeri u Zurichu Messi je drugu godinu zaredom osvojio Zlatnu loptu ispred svojih momčadskih kolega Xavija i Inieste s 22.65% glasova.[88] 5. veljače 2011. godine Barcelona je postavila rekord s najviše uzastopnih pobjeda u prvenstvu a on je iznosio 16 utakmica, nakon što su pobijedili Atletico Madrid s 3:0 na Camp Nouu.[89] Sva tri pogotka u toj utakmici je zabio je naravno Messi te mu je to bio treći hat-trick sezone. Nakon utakmice je izjavio: "čast je srušiti rekord koji postavljen od igrača kao što je "Di Stefano" i ako je rekord postojao tako dugo to je zato što ga je teško ostvariti a mi smo uspijeli zahvaljujući pobjedama nad vrlo jakim ekipama"[90]

Nakon što mjesec dana nije uspio postići pogodak, zabio je u ligaškom susretu protiv UD Almerije svoj 47. gol u sezoni , čime je izjednačio svoj klupski rekord od prošle sezone.[91]12. travnja 2014. godine nadmašio je taj rekord u susretu lige prvaka zabivši gol protiv Šahtara čime je postao igrač koji je zabio najviše golova u jednoj sezoni u povijesti kluba.[92]23. travnja 2014. godine Messi je postigao svoj 50. gol u sezoni u pobjedi nad Osasunom 2:0, nakon što je ušao u igru u 60. minuti.Završio je sezonu osvojivši La ligu i s 31 golom je zauzeo 2. mjesto na ljestvici najbolji strijelaca lige iza Ronalda koji je zabio 40. Bio je prvi na ljestvici najboljih asistenta s 18 asistencija u sezoni. 20. travnja 2014. godine Barcelona je u finalu Kupa kralja izgubila od vječnog rivala Real Madrida , a jedini gol na utakmici zabio je Cristiano Ronaldo. Messi je turnir završio sa 7 golova i podijelio je prvo mjesto najboljeg strijelca s Ronaldom. [93]

U prvoj utakmici polufinala Lige prvaka protiv Real Madrida, Messi je ubilježio nezaboravan nastup. U pobjedi Barcelone od 2:0 Messi je zabio oba pogotka a posebno je fascinantan drugi gol. Naime Messi je uzeo loptu na polovici igrališta i sjurio se prema golu Reala. Nanizao je nekoliko igrača u svom poznatom slalomu i na kraju matirao golmana.Kasnije je taj pogotak proglašen najljepšim u toj fazi natjecanja.[94] U finalu lige prvaka na Wembleyu Messi je pomogao Barceloni da dođe do svog 4. naslova u povijesti tog natjecanja. U finalu protiv Manchester Uniteda Messi je zabio jedan gol i dao svoj doprinos u pobjedi. To mu je bio 12. gol u ligi prvaka te sezone.[95] Messi je završio sezonu 2010/11. s 53 gola i 24 asistencije i svim natjecanjima ukupno.

Sezona 2011./12.[uredi VE | uredi]
Započeo je sezonu osvojivši španjolski super kup protiv Real Madrida gdje je postigao ukupno 3 gola i 2 asistencije u dvije utakmice, s ukupnim rezultatom 5:4.[96] Sljedeća utakmica bila je protiv Porta u finalu europskog superkupa. Barcelona je pobijedila s 2:0 a Messi je odigrao sjajnu utakmicu i postigao pogodak u jedinom natjecanju u kojem nije do tada.[97] Svojom igrom osvojio je i FIFA-inu Zlatnu loptu (FIFA Ballon d'Or) i nagradu za nogometaša godine. Iako su mnogi hvalili njegov uspjeh, neki su kritizirali njegov neuspjeh s argentinskom reprezentacijom na Svjetskom prvenstvu 2010. u Južnoafričkoj Republici.[98] Nakon što je primio nagradu, kao i uvijek zahvalio se na glasovima međunarodnih nogometnih trenera i kapetana reprezentacija.[98]

Reprezentativna karijera[uredi VE | uredi]
U lipnju 2004. debitirao je za Argentinu, odigravši za reprezentaciju do 20 godina prijateljsku utakmicu protiv Paragvaja.[99] 2005. je bio dio momčadi koja je osvojila svjetsko prvenstvo mladih u Nizozemskoj. Na istom je natjecanju osvojio Zlatnu loptu, nagradu za najboljeg igrača turnira, i Zlatnu kopačku, nagradu za najboljeg strijelca.[100]

17. kolovoza 2005. s 18 je godina odigrao svoju prvu utakmicu za seniorsku reprezentaciju protiv Mađarske. Trebao je biti zamijenjen u 63. minuti, ali je isključen u 65. jer je sudac Markus Merk smatrao kako je laktom udario braniča Vilmosa Vanczáka, koji je vukao Messija za dres. Odluka je bila prijeporna, a Maradona je čak tvrdio kako je unaprijed smišljena.[101][102] Messi se vratio u momčad 3. rujna u kvalifikacijskom porazu Argentine 1:0 u gostima kod Paragvaja. Prije utakmice je izjavio: "Ovo je moj ponovljeni debi. Prvi je bio malo prekratak."[103] Zatim je protiv Perua odigrao prvu utakmicu za reprezentaciju od prve minute; nakon utakmice Pékerman je opisao Messija kao "dragulj".[104]

28. ožujka 2009., u kvalifikacijskoj utakmici protiv Venezuele, Messi je po prvi put nosio dres s brojem 10. Bila je to prva službena utakmica Diega Maradone na klupi Argentine. Argentina je pobijedila 4:0, a Messi je postigao prvi pogodak.[105]

Svjetsko prvenstvo 2006.[uredi VE | uredi]
Ozljeda koja ga je na kraju sezone 2005./06. na dva mjeseca udaljila s terena ugrozila je njegovo pojavljivanje na Svjetskom prvenstvu. Messi je 15. svibnja 2006. ipak izabran u argentinsku selekciju. Igrao je u posljednjoj utakmici prije prvenstva s argentinskom U-20 reprezentacijom 15 minuta te prijateljsku utakmicu s Angolom od 64. minute.[106][107] S klupe je promatrao prvu utakmicu Argentine protiv Obale Bjelokosti.[108] U sljedećoj utakmici protiv Srbije, Messi je postao najmlađi igrač koji je predstavljao Argentinu na svjetskom prvenstvu kad je u 74. minuti ušao kao zamjena za Maxija Rodrígueza. Nekoliko trenutaka nakon ulaska asistirao je Hernanu Crespu te postigao pogodak u pobjedi 6:0, čime je postao najmlađi strijelac na turniru i šesti najmlađi u povijesti svjetskih prvenstava.[109] Messi je u remiju 0:0 s Nizozemskom zaigrao od prve minute.[110] U osmini finala protiv Meksika, Messi je ušao kao zamjena u 84. minuti, kad je rezultat bio 1:1. Postigao je pogodak, ali je on poništen zbog zaleđa[111][112] nakon čega je Argentina prošla dalje u produžetku. Trener Pékerman ostavio je Messija na klupi u četvrtfinalnom okršaju protiv Njemačke, koju su izgubili s 4:2 na jedanaesterce.[113]

Copa América 2007.[uredi VE | uredi]

Messi na Copa Américi 2007.
Svoju prvu utakmicu na Copa Americi 2007. odigrao je 29. lipnja 2007., kad je Argentina u prvoj utakmici porazila Sjedinjene Države s 4:1. Messi je u toj utakmici pokazao svoje playmakerske vještine: pripremio je gol za napadača Hernána Crespa te nekoliko puta zaprijetio američkom golu. Tevez ga je zamijenio u 79. minuti i zabio nekoliko minuta kasnije.[114]

Drugu je utakmicu odigrao protiv Kolumbije, u kojoj je izborio jedanaestarac koji je Crespo pretvorio u izjednačenje 1:1. Sudjelovao je i u akciji za drugi pogodak Argentine budući da je fauliran ispred šesnaesterca, nakon čega je Juan Roman Riquelme pogodio iz slobodnog udarca i povisio vodstvo Argentine na 3:1.[115]

U trećoj utakmici protiv Paragvaja trener je odmarao Messija jer se Argentina već plasirala u četvrtfinale. U 64. je minuti zamijenio Estebana Cambiassa dok je rezultat bio 0:0. U 79. je minuti pripremio gol za Javiera Mascherana.[116] U četvrtfinalu, protiv Perua, Messi je postigao drugi gol nakon Riquelmeova dodavanja u pobjedi 4:0.[117] U polufinalnom okršaju s Meksikom, Messi je postigao pogodak lobom preko Oswalda Sancheza u pobjedi Argentine 3:0.[118] Argentina je u finalu s 3:0 poražena od Brazila.[119]


Messi na utakmici protiv Brazila na Olimpijskim igrama 2008.
Olimpijske igre 2008.[uredi VE | uredi]
Nakon što je zabranila Messiju da zaigra za svoju zemlju na Olimpijskim igrama 2008. u Pekingu,[120] Barcelona je pristala pustiti ga nakon razgovora kojeg je održao s Josepom Guardiolom.[121] Pridružio se momčadi Argentine i postigao prvi gol u pobjedi 2:1 protiv Obale Bjelokosti.[121] Zatim je postigao prvi zgoditak i asistirao Ángelu Di Maríi u drugoj utakmici u pobjedi 2:1 u produžetku protiv Nizozemske.[122] Nastupio je i u polufinalnom susretu protiv Brazila, kojeg je Argentina dobila 3:0 i tako prošla u finale.[123] U utakmici za zlatnu medalju, Messi je ponovno asistirao Di Maríi za jedini pogodak u pobjedi protiv Nigerije.[124]

Svjetsko prvenstvo 2010.[uredi VE | uredi]
Nakon uspješne klupske sezone s Barcelonom Messi se pronašao na popisu izbornika Diega Maradone za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici,[125] gdje je reprezentacija smještena u skupinu B s Grčkom, Južnom Korejom i Nigerijom.

U prvom kolu, 12. lipnja, u pobjedi 1:0 protiv Nigerije Messi je odigrao svih devedeset minuta i propustio nekoliko izglednih prilika.[126] 17. lipnja, u drugom kolu protiv Južne Koreje, sudjelovao je u akcijama za sva četiri pogotka Argentine u pobjedi 4:1 te pomogao Gonzalu Higuainu da postigne hat-trick.[127] Odigrao je i cijeli susret trećeg kola protiv Grčke (pobjeda 2:0) te je proglašen igračem utakmice.[128]

U osmini finala protiv Meksika bio je asistent za prvi gol Carlosa Teveza u pobjedi 3:1. Gol je priznat iako je bilo jasno da je postignut iz zaleđa.[129] Messi je Svjetsko prvenstvo završio u četvrtfinalu, kad je Argentina doživjela poraz od Njemačke 4:0.[130]

Copa América Centenario i oproštaj[uredi VE | uredi]
Nogometaši Argentine svladali su reprezentaciju Venezuele s 4-1, čime je se ova reprezentacija pridružila reprezentacijama SAD-a i Kolumbije u polufinalu Copa Américe Centenario, što se održava na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Argentinska reprezentacija je na stadionu u Foxboroughu, predgrađu Bostona, gdje svoje domaće utakmice igra NFL momčad New England Patriots, već u prvom poluvremenu dvoboja s Venezuelom imali dva pogotka prednosti zaslugom dvostrukog strijelca Gonzala Higuaína. U 60. minuti je Gaitán asistirao Messiju za treći argentinski pogodak. Messi je se svojim pogotkom izjednačio na listi najboljih argentinskih strijelaca s dotada vodećim Gabrielom Batistutom. Obojica su tada imali 54 pogotka u reprezentativnom dresu.[131] U finalu, Argentina nije uspjela savladiti Čile, koji su ponovno bili uspješniji od Gaučosa te su obranili naslov prvaka Južne Amerike. Nakon 120 minuta bez pogodaka o pobjedniku su još jednom morali odlučivati jedanaesterci. Prvi jedanaesterac Argetine je pucao Messi, no njegov je udarac, završio u tribinama. Nakon poraza u završici, Messi je se oprostio od reprezentacije. "Donio sam odluku, reprezentacija je za mene završena priča. Učinio sam sve što sam mogao, a boli što nikad nisam postao prvak. Vjerujem da sam ovu odluku donio u svoje ime i u ime mnogih koji su to priželjkivali. Trudio sam se, pokušavao, ali jednostavno nije išlo", rekao je Messi.[132]