Politički ustroj[uredi VE | uredi]
Državna mašinerija
Neke od karakteristika osmanlijske države nisu se promijenile bez obzira na njenu višestoljetnu dugotrajnost.
U diplomatskim krugovima, za carstvo se često upotrebljavala riječ Divan. Divan je inače bio carski savjet koji se sastajao u dijelu carskog dvora, saraja, poznatom kao Bâb-i-âlî (بابِ علی , "velika vrata") ili Topkapı ("topovska vrata"); ovdje su osmanski sultani dočekivali strane izaslanike i ambasodore.
Sultani[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Popis osmanskih sultana
Osmanlijski sultan bio je službeno jedini upravnik i vladar carstva.
Mada su prvi osmanlijski vladari nosili naslov bega (bey), time priznavajući suverenitet Seldžučkog sultanata, Murat I. je bio prvi Osmanlija koji je ponio naslov sultana, tj. "cara" ili "kralja." Padom Carigrada, 1453., država je uveliko stala na put postanka moćne carevine, tako da je Mehmed Osvajač zaista postao njen prvi istinski car, odnosno padišah.
Od 1517. naovamo, osmanski sultan je istovremeno bio i kalif islama, tako da je Osmanlijsko carstvo od ove godine pa do sve do svog raspada, 1922. (odnosno do ukidanja kalifata, 1924.), u stvari bilo i kalifat, tj. islamska vjerska država.
Državno uređenje[uredi VE | uredi]
Ulaz u Visoku Portu
Iako je osmanska država prošla kroz niz uređenja i preuređenja, neke od glavnih struktura su ostale neizmijenjene. Uvijek je postojao netko ko je bio potpuno odgovoran za upravu države, tj. sultan carevine. Odluke je uvijek razmatrao divanski savjet, dok je konačnu riječ uvijek imao sultan. U začecima carstva, ovaj savjet su činili plemenski starci. Kasnije je on promijenjen tako da je uključivao vojne profesionalce i mjesne viđenije ljude (elitu), poput vjerskih i političkih savjetnika visokog staleža. Članovi divana su nazvani veziri (ministri), kojima je nešto kasnije počeo da predsjedava Veliki vezir (premijer), preuzimajući neke od sultanovih odgovornosti.
Visoka Porta je bio sultanov otvoreni dvor, nazvan po vratima na ulazu u glavne urede Velikog vezira, gdje je sultan primao strane izaslanike. Vremenom, Veliki vezir je postao jednako važan ili čak važniji od samog sultana.
Od 1908., država je bila ustavna monarhija, u kojoj je sultan izgubio isključivu izvršnu moć, s parlamentom koji su sačinjavali predstavnički poslanici iz provincija.
Sastavni dijelovi države[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Upravna podjela Osmanskog Carstva
Vojska[uredi VE | uredi]
Početak 16. stoljeća je doba najvećeg uzleta turske sile u povijesti. Mnogobrojni ratovi bili su utkani u tkivo turske politike, ne samo šerijatskom obvezom borbe protiv nevjernika, nego i iskonskom agresivnošću turskih nomada željnih osvajanja i plijena. No to možemo objasniti i socio-psihološkim razlozima. Osmanski imperij imao je golemi vojni aparat. S njim je mogao vrlo učinkovito osvajati zemlje po želji, a nije mu odgovaralo dugo razdoblje mira jer bi se profesionalna vojska vična samo ratnom zanatu ubrzo pobunila. Stalnim ratovima održavali su ih u “kondiciji”.
Slijedeći na popisu razloga i neizbježna vjerska komponenta, naime, Islam propovjeda “sveti rat” protiv svih nevjernika tzv. Džihad. To obvezuje sve muslimane da sudjeluju u borbi, a ujedno im daje i moralno opravdanje za gotovo sve što se u tom ratu učini. Kuran, sveta knjiga muslimana obećava ulazak u Dženet, raj za onoga koji pogine u borbi za vjeru. Svi ti čimbenici utjecali su na stvaranje carstva od Perzije i Egipta na jugu do Mađarske na sjeveru, i na moru od Tunisa do Krima, ali su i sudbinski utjecali na oblikovanje karte Europe i, čini se, zauvijek obilježili naše hrvatske prostore.
Početkom 16. stoljeća Turska vojska poprima goleme razmjere, ali je i dalje u čvrstim rukama sultana, činovničkog i vjerskog vodstva. To je savršeni stroj za ispunjavanje njihovih političkih ciljeva.
U osnovi turska vojska sastoji se od dva sastavna elementa:
To su centralna vojska visoke porte. Profesionalna, visoko motivirana i dobro plaćena vojska s vrlo zamršenom zapovjednom linijom. "Srce" tog dijela vojske su janjičari (yeni-Cery – nova vojska Tur.), vojnici pješaci novačeni kao djeca dankom u krvi. Ta osnovna postrojba centralne vojske bila je, prema mišljenju stručnjaka, najbolja vojska ili vojna postrojba svoga vremena.
Drugi, puno manji dio centralne vojske činili su Psetari (Šekbani). Tako su se nazivali zbog svog osnovnog i prvotnog zadatka da za sultana idu u lov, vode i uzgajaju pse. Kada znamo kakav su status imali lovački psi, rasni Arapski Saluki-hrtovi, onda nam je jasna i visoka pozicija Šekbana). Tijekom srednjeg vijeka ta je postrojba evoluirali u sultanovu osobnu tjelesnu stražu i “ interventne postrojbe “ u slučaju pobune ili nereda u samoj prijestolnici. Mali ali ne i nevažan dio centralne vojske činili su spahije, oko 6000 dobro naoružanih jurišnih teških konjanika koji nisu potpadali pod zakon Timara (lenskog zemljoposjeda) nego su bili smješteni u vojarnama i dobivali redovitu mjesečnu plaću. Od spahija iz pokrajina razlikovali su se po mnogo bogatijoj i jednoobraznoj odori.
Slijedeći su bili topnici (TOPČU) a posebno cijenjeni rod vojske bio je oružari. Oni su proizvodili, održavali i čuvali oružje, streljivo i barut. Bili su visoko cijenjeni u društvu i općenito rijetko su se viđali u srcu bitke, bili su za ondašnje prilike vrlo obrazovani ali i fanatično odani sultanu i Visokoj porti. Prema arhivskim izvorima procijenjuje se da je efektiva te centralne vojske bila oko 30 000 ljudi stalno pod oružjem i svakog trenutka spremnih za akciju.
Drugi neizostavni dio vojske Visoke Porte bila je pokrajinska vojska. Iako slabije naoružana nego centralna, i daleko lošije obučena, često je bila presudna u bitkama prije svega zbog svoje brojnosti. Naravno kao i druge vojske imali su svoje elitne trupe, pješačke masovne trupe i trupe posebne namjene, opskrbe, tvrđavske posade i izvidnike.
Na prvom mjestu izdvajaju se spahije (ispahy). To je teška oklopna feudalna konjica vrhunske kvalitete prema mjerilima onog doba.
Sustav dojave bio je sličan američkom pony-expressu. Jedan glasnik mijenjao je konja na svakih 50 km u sarajima i mogao za enormno kratko vrijeme obavijestiti ogroman broj ljudi. Postojao je i sustav golubova pismonoša kojeg su Turci preuzeli od Bizanta. Kad vojska krene na odredište usput im se pridružuju lokalne postrojbe gdje im je najzgodnije.
Povijest[uredi VE | uredi]
Promjena teritorija Osmanskog Carstva kroz povijest
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oguza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija. Carstvo je doseglo vrhunac pod vlašću Sulejmana I., koji je velikim brojem vojnih pohoda proširio carstvo na zapad, istok i jugoistok. Do prekretnice u ratu s europskim državama došlo je s velikim osmanskim porazom kod Beča 1683. Iako se u sljedećem stoljeću ratna sreća mijenjala, s izgubljenim i ponovo osvojenim pokrajinama, carstvo je općenito bilo u defenzivi. U 19. stoljeću carstvo postaje samo jedna od sila u sukobima oko Balkana i drugih područja, u kojima sudjeluju Rusija, Austrija, Engleska i Francuska. Na Balkanu, kao i u samoj Turskoj, budi se nacionalizam. Početkom 20. stoljeća Mladoturci traže reforme. U 1. svjetskom ratu carstvo gubi sve posjede osim Turske. Kemal Atatürk službeno proglašava republiku 29. listopada 1923., a zadnji sultan zauvijek napušta zemlju.
Počeci[uredi VE | uredi]
Osmansko Carstvo osnovalo je pleme Turaka Oguza sa zapadnih područja današnje Turske, kojima je vladala Osmanska dinastija.
O povijesti Osmanlija prije XIII. stoljeća još je mnogo toga nepoznatog. Opće je prihvaćeno da je osnivač osmanske države, tj. kasnijeg Osmanskog Carstva, bio Osman, sin Erthogrula, jednog od turkmenskih vođa. Otac Erthogrul dobio je kao gazija od seldžučkog sultana Alaldina II feudalne posjede i zemlje zvane bejlik (beylik) ili emirat, sa sjedištem u gradu Sogutu, na bizantskoj granici unutar Male Azije. S pripadnicima jednog broja svog turkmenskog plemena čuvao je granicu i, kao i druge gazije, vodio prepade na bizantski teritorij. Te posjede naslijedio je njegov sin Osman.
Sulejman I.[uredi VE | uredi]
Razdoblje vladavine Sulejmana I. (1520-1566) može se smatrati vrhuncem moći Osmanskog carstva. Osmanski i turski povijesni tekstovi dali su mu nadimak "Kanuni"(zakonodavac) zbog njegovih zakonika o upravljanu zemljom i financijama, dok je u Europi nazvan "Veličanstveni". U vrijeme njegove vladavine ostvareni su majstorski arhitektonski zahvati Mimar Sinanija. Glasio je i kao najveći mecena od svih osmanskih vladara. Velikim brojem vojnih pohoda proširio je carstvo na zapad, istok i jugoistok.
Jesen carstva[uredi VE | uredi]
Porta je 1683. ponovo pokušala osvojiti Beč. Ono što nije uspjelo još prije 150 godina u vrijeme procvata Osmanskog carstva, sad se u vojnom pohodu Kara Mustafe protiv Jana III. Sobjeskog pretvorilo u katastrofu i dovelo do prekretnice u obračunavanju s europskim državama. Kad su nakon ovog poraza postale vidljive sve vojne slabosti Osmanlija, na poticaj Pape počela je djelovati Sveta Alijansa Habsburgovaca, Venecije i Poljske s napadom na Osmansko carstvo na više frontova. Nakon teških poraza kod Mohača (1687.), Slankamena (1691.) i Sente (1697.) morali su Mirom u Srijemskim Karlovcima prihvatiti gubitak Mađarske, Dalmacije, Podolja i Peloponeza. U igru je kao protivnik na sjevernoj granici ušla i Rusija. Car Petar I. postavio si je kao važan cilj izlazak na Crno more, što je i dobio 1695. mjestom Azov na Donu.
Vanjski problemi izazvali su i unutrašnje. 1687. je zbog vojnih poraza svrgnut Mehmed VI. 1703 dolazi do krvavog incidenta u kojem su ustanici ubili šeika Fejzulaha i svrgnuli Mustafu II..
Iako je Osmansko carstvo sve više prelazilo u defanzivu, njegova vojna snaga je još uvijek bila vrlo velika. 1711. je strahovito potukao rusku vojsku u bitci na Prutu i zauzeo luku Azov. Ni danas nije sasvim jasno zašto ta pobjeda nije bolje iskorištena. Nakon što je moldavski vojvoda Dimitrije Kantemir prešao na rusku stranu, Osmanlije su na sve upravne položaje u Moldaviji i Vlaškoj postavili Grke iz Carigradske četvrti Fanar koji su već duže vrijeme kao prevoditelji igrali važnu ulogu u politici. To je trajalo sve do polovine 19.stoljeća, a u dunavskim vojvodstvima se to razdoblje nazivalo fanarotska vladavina. Bili su uspješni i u sukobima s Venecijom pa su 1715. ponovo dobili Peloponez.
Nakon što se udružila s Austrijom, Rusija 1736. počinje rat s Osmanskim carstvom. Nakon početnih neuspjeha, i taj je rat završio pobjedom Osmanlija, pa su mirom sklopljenim u Beogradu vratili sjevernu Srbiju i Malu Vlašku. Ovom je svakako doprinijela modernizacija Osmanske artiljerije u čemu je značajnu ulogu imao Ahmed Paša, Comte de Bonneval. Sve u svemu, ti skupi ratovi i veliki gubici u njima tijekom tri desetljeća, nisu doveli do značajnih teritorijalnih promjena. Nakon osmansko-ruskih ratova slijedilo je razdoblje mira dugo kao nikada do tada.
Rusko-osmanski ratovi[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Rusko-turski ratovi
Tijekom rata 1768. do 1774. protiv Rusije Osmansko je Carstvo moralo prihvatiti kao činjenicu da je izgubilo svoj položaj velesile. Rusija je 1770. premjestila svoju mornaricu s Baltika u Sredozemlje i uništila osmansku mornaricu na sidrištu. Nakon mira iz Kučuk Kajnardžija Osmansko carstvo je moralo dati nezavisnost krimskom kanatu (koji je već nakon nekoliko godina postao ruska provincija), dijelove sjevernog Kavkaza ustupiti Rusiji, a Bukovinu Austriji.
Ni jedna strana nije namjeravala ostati na zatečenim pozicijama. Carica Katarina II. je razradila tzv. "Grčki projekt" kojim bi Bizantsko carstvo oživjelo kao ruski vazal, dok bi ostale dijelove Osmanskog carstva između sebe podijelili Rusija, Austrija i Venecija. Međutim, Venecija i Austrija nisu pokazali zanimanje za taj projekt. 1783. je Rusija anektirala Krim i počela s njegovim privrednim razvijanjem. Četiri godine kasnije je carica krenula sa Grigorijem Potemkinom (Potemkinova sela) u inspekciju na Krim, što je bila izrazita demonstracija moći. Osmanlije, koji su ionako namjeravali vratiti područja izgubljena u prethodnom ratu, još iste godine su objavili rat Rusiji. Nakon početnih uspjeha crnomorske flote bili su mirom od 1791. prisiljeni napustiti dodatna područja, ovaj put teritorij između Dnjepra i Južnog Buga.
Reforme[uredi VE | uredi]
Selim III. je iz ovih poraza izvukao pouku i krenuo s provođenjem reformi uprave i vojske. Uz pomoć europskih savjetnika pokušao je pored janjičara oformiti nove trupe. Njegov plan da postepeno janjičare prevede u te nove trupe izazvao je pobunu čiji je vrhunac bio, da su ga 1807. svrgnuli s prijestolja. Slijedili su dramatični događaji. Selimov rođak, Bajraktar Mustafa, krenuo je u planirajući ga ponovo postaviti za sultana ali je zakasnio. Selim je u međuvremenu već bio zadavljen. Preostalo mu je jedino da Mustafu IV., kojeg su postavili janjičari, zamijeni Mahmudom II. koji je jedva izbjegao da i njega ubiju. Zauzvrat, Mahmud je postavio Bajraktara Mustafu za Velikog vezira i nastavio započete reforme izbjegavajući pri tome direktne sukobe s janjičarima. Već sljedeće godine je ponovo došlo do pobune. Kako bi izbjegao da ga svrgnu ponovo u korist Mustafe, dao ga je ubiti.
Nacionalizam[uredi VE | uredi]
Upravitelj Egipta u razdoblju od 1805. do 1848. Muhamed Ali Paša je postepeno prigrabio svu vlast, i sistematski dao likvidirao utjecajne mamelučke emire. Pomoću provedenih reformi Egipat je uskoro na raznim područjima nadmašio središnji Carigrad. Muhamed je i zasnovao dinastiju koja je trajala sve do polovine 20. stoljeća.
Kroz čitavo 19. stoljeće kao značajan problem osmanskog carstva provlačio se nacionalizam koji se budio u osvojenim zemljama. Prvo su se, 1804., pobunili Srbi i do 1830. su se izborili za vrlo veliku autonomiju. Osim toga, i fanariotska vladavina u Dunavskim vojvodstvima (Vlaška) je 1826. završila.
Podržan od nekih Europljana, ponovo je oko 1820. osnažio i grčki pokret za nezavisnost. S tim u vezi, Osmanlije su se sreli sa specifičnim problemom. U upravi carstvom sudjelovali su utjecajni Grci (Fanarioti) koji su dijelom simpatizirali ovaj pokret u Grčkoj. U ratu 1826. Mahmud je bio prisiljen pozvati u pomoć Egipatske trupe omrznutog Muhameda Ali Paše Egipatskog. Uprkos određenim uspjesima vojske Ali Paše, Osmansko carstvo je 1830. bilo prisiljeno dati Grčkoj neovisnost.
Ovaj primjer pokazuje, da je da je Osmansko Carstvo postalo loptica u igri europskih sila. Tzv. "Orijentalno pitanje" postalo je trajnom temom diplomacije tog vremena. Ruski interes je bio slobodan pristup Sredozemlju preko Crnog mora i kroz Dardanele. Uz to, Rusi su se na Balkanu umiješali u događanja kao zaštitnici svoje pravoslavne "braće u Kristu". Austrija kao i Engleska i Francuska su u tome vidjela pokušaj ruske ekspanzije u područje koje su smatrali svojom interesnom sferom pa su stoga bile sklone podržati opstanak oslabljenog Osmanskog carstva.
Nema komentara:
Objavi komentar