Historija popisa stanovništva

16:20

Na današnji dan prije 150 godina Habsburška Monarhija je na čitavom teritoriju provela popis stanovništva kojem se odazvalo gotovo 40 milijuna ljudi-to je prvi moderni popis na prostoru današnje Hrvatske.

Temeljni izvor za proučavanje stanovništva su popisi stanovništva. Povijest modernih/suvremenih popisa stanovništva datira od popisa provedenog u Švedskoj 1749. godine. No, s obzirom na niz njegovih karakteristika, ispravnije je računati povijest suvremenih popisa stanovništva od popisa 1790. godine u SAD-u i popisa 1801. godine u Francuskoj i Engleskoj. Od 19. stoljeća popisi su brzo usvojeni u Europi, međutim, tek prilikom popisa u Belgiji 1846. razrađena su znanstvena načela i metodologija modernih popisa. Taj se popis smatra prvim modernim europskim popisom. U drugoj polovici 19. st. popisi su obuhvatili zemlje istočne i južne Europe i Rusiju (1897. g.). Od kraja 19. st. i početka 20. st. brzo su se proširili na ostale dijelove svijeta.

Prvi popis stanovništva na temelju kojeg je utvrđen broj stanovnika na najvećem području Hrvatske bio je izvršen za vrijeme cara Josipa II., 1785. godine. Poznatiji je kao «jozefinski popis». Cilj tog popisa bio je da se ustanovi stanovništvo sposobno za vojsku. Njime je obuhvaćeno stanovništvo u tadašnjim granicama civilne Hrvatske i Slavonije. Nakon toga nije bilo niti redovitih niti potpunih (i sveobuhvatnih) popisa stanovništva u Hrvatskoj. Idući popis proveden je 1805. godine u tadašnjim granicama civilne Hrvatske i Slavonije, no iz njega su bili izuzeti plemstvo, svećenstvo i vojska. Poslije tog popisa u Hrvatskoj se popis nije provodio (osim u tadašnjoj Vojnoj krajini) gotovo 50 godina. Tako je izvršen popis koji je započeo u ljeto 1850., a završio u ljeto 1851. godine. Nije mu dakle, bio utvrđen «kritični trenutak» već je registrirano stanje u momentu dolaska popisivača. Rezultati nisu bili zadovoljavajući jer je dugo trajao, a svrha mu je bila da se dođe do podloge za nadopunu vojske te do podataka za potrebe općinske i unutarnje državne uprave. Sve su to razlozi zbog kojih rezultati nikada nisu službeno objavljeni. To je i posljednji popis s nizom manjkavosti.

Neuspjeh dotadašnjnih, a naročito posljednjeg (1850./1851. g.) kojim je bečka administrativna statistika bila nezadovoljna jer je trajao predugo, te sve jača potreba za podacima o stanovništvu doveli su do priprema za opći popis u čitavoj monarhiji. Godine 1853. pri Ministarstvu unutarnjih poslova sastavljeno je povjerenstvo koje je trebalo sastaviti detaljan plan za budući popis. Povjerenstvo je raspravljalo više godina, te je carski patent (naredba) br. 67 donesen 23. ožujka 1857. kojim je naređen popis za cijelu Habsburšku Monarhiju.

Sl. 1. Faksimil carske naredbe uključene u Reichs-Gesetz-Blatt kojom je uređen zakon o izvršenju popisa

Taj se popis bitno razlikuje od popisa provedenih do tada u tri bitne karakteristike:

1) Vezan je uz određeni dan. Stanovništvo se popisivalo prema stanju 31. listopada 1857. Tog dana trebalo je komisijama predati ispunjene obrasce, a kontrola i revizija trajale su, po svemu sudeći dva mjeseca. Kritičan trenutak bila je ponoć 31. 10. 1857. Provođenje popisa na određeni dan od iznimne je važnosti za točnost podataka. To je prvi popis na tlu Hrvatske za koji je određen kritični trenutak.

2) Po prvi puta popis nije imao neku specijalnu svrhu (vojnu, financijsku) što također pridonosi većoj vjerodostojnosti podataka.

3) Taj je popis bio opći, tj. njime je bilo obuhvaćeno svo domaće stanovništvo-prisutno i privremeno odsutno. Osim domaćeg pučanstva, popisivali su se i stranci koji su se u daljnjoj obradi svrstavali u posebne tabele. Naime, stranci su se popisivali na posebne liste određene za njih.

Popis se provodio na kolektivnom upitniku, popisnim listinama u koje su se upisivali svi stanovnici jednog stana. U popisni list su se osim imena i prezimena upisivala i sljedeća obilježja:

a) godina, mjesec i dan rođenja za muškarce između 14 i 20 godina, a za druge samo godina b) vjeroispovijest c) zanimanje d) bračno stanje e) mjesto pripadnosti f) oznaka, da li je osoba prisutna ili odsutna g) u opasku se bilježilo mjesto gdje se odsutna osoba nalazi h) podaci o stoci (marvi)

Narodnost se nije iskazivala, dok je 1851. bila predmet popisa. Smatralo se da su ti podaci iz 1851. bili neupotrebljivi jer ispitanici nisu znali odgovor na to pitanje. Opći uvjeti za provođenje popisa bili su bolji nego 1851. jer su posao vodile političke oblasti, kotarevi koji su obuhvaćali manje područje od bivših podžupanija. Ministarstvo unutarnjih poslova čak je 1858. zahtijevalo na temelju stručnog mišljenja ureda administrativne statistike objašnjenja za brojke koje se nisu činile vjerojatnim i postupak protiv popisivača pa i ponovni popis u tim mjestima. No, niti ispravci nisu mogli jamčiti za točnost podataka. Naime, nepismeni stanovnici morali su dati da im obrasce ispune popisivači i svećenici, a oni to nisu mogli obaviti za sve jer je većina stanovništva bila nepismena. Zato su pretežiti dio formulara ispunjavali polupismeni ljudi koji nisu razumjeli njihov složeni sadržaj. Zbrku i krive odgovore izazvale su i rubrike o zanimanju. Primjerice kategorija «zemljoposjednik» jer su po običajnom pravu svi članovi zadruga bili «zemljoposjednici» (imetak je zajednički). Sezonski radnici na imanjima, i «stranci» (oni koji nisu zavičajni u mjestu popisa) i domaći seljaci često nisu bili popisani. Teškoće je zadavala i kategorizacija prisutnog domaćeg stanovništva, «stranaca» (od kojih su mnogi godinama boravili u određenom mjestu, ali nisu bili zavičajni) te odsutnih domaćih stanovnika za koje se nije moglo utvrditi gdje se nalaze.

Prema svemu navedenom, popis 1857. imao je i brojne slabosti koje izazivaju oprez pri upotrebi njegovih rezultata. Ipak, habsburški popis stanovništva iz 1857. godine predstavlja prekretnicu jer označava prijelaz s jednostavnog prikupljanja podataka na popise stanovništva s istinskim znanstvenim sadržajem i početak serije habsburških popisa (1869, 1880, 1890, 1900. i 1910).