Kao istraživači koji nude rješenja likovnim rječnikom, umjetnici su, kao nikada u povijesti čovječanstva, zapravo postali «čudni» i neshvatljivi običnom čovjeku. Izgledalo je kao da umjetnici govore jezikom koji gledatelji ne razumiju. Bilo kako bilo, umjetnici 20. stoljeća su bili glasnici koji su upozoravali na mnoga društvena i politička previranja, bilo da su pozitivna ili negativna, a njihova su likovna djela samo plod toga upozorenja, odnosno ljudske stvarnosti. Ne samo da su oslikavali stvarno stanje svoje sadašnjosti, umjetnici su upozoravali i na buduće nedaće pred kojima se čovječanstvo nalazi.
Dakle, umjetnici su preko svojih likovnih djela rješavali i društvenopolitičke prilike kao i likovnu formu, to jest način kako «proizvoditi» likovno djelo. I, jasno, mnogim ljubiteljima lijepe umjetnosti, kao što su gledatelji, a i likovni kritičari, nije se svidjelo umjetničko likovno stvaralaštvo. Možemo zaključiti da im se nije svidjelo, jer nisu razumjeli suvremeni likovni izražaj. Ako nisu razumjeli likovno djelo, nisu ga ni voljeli.
Umjetnici su, opet, možemo reći, sve promijene osjetili na svom životnom iskustvu i, očekivano, stvorili su novi i suvremeni likovni govor. Nakon toliko vremena, mnogi se slažu, da umjetnik nije «bježao» od gledatelja, nego je gledatelj «okrenuo leđa» umjetniku.
Oko 1830. u tehničkom dostignuću čovjek je izmislio fotoaparat koji je u jednom trenutku mogao prikazati svijet oko sebe tako savršeno i realistički da ga nijedan umjetnik nije mogao nadmašiti. I što su umjetnici u tom trenutku mogli učiniti? Mogli su reći, kako su i govorili: Umjetnost je u fotoaparatu doživjela smrt. Ili: umjetnost je mrtva, živio fotoaparat. Usput spomenimo tisak i film, odnosno vizualne komunikacije koje su tako dobro prihvaćene. Danas vidimo da su sve tehničke naprave, kao fotoaparat, film i tisak, krenuli «svojim putem», a umjetnici «svojim putem», a ni umjetnost ni tehnička pomagala nisu doživjela propast. Mnoga tehnička dostignuća potvrđivala su umjetnicima da su oni «samo ljudi», a ne roboti. I tako je, prema želji likovnih umjetnika rođena moderna i suvremena umjetnost 20. stoljeća koju možemo podijeliti, po razdobljima, na četiri vremenske cjeline.
Ne/razumijevanje moderne umjetnosti
Ako želimo upoznati svijet likovnih umjetnosti, osobito modernu likovnu umjetnost 20. stoljeća, onda moramo najprije proučiti povijest likovnih umjetnosti (stilove i razdoblja), estetiku (lijepo) likovnih umjetnosti, tvari (materijalne ili fizičke elemente) likovnih umjetnosti. Prije toga morao naučiti kako treba gledati likovno djelo (sliku, kip, zgradu). Najprije, dakle, trebamo naučiti umjetnost gledanja. Glavni i osnovni instrument za gledanje likovnog djela jest čovjekovo oko. Ali oko i gledanje mora također biti dovoljno likovno probuđeno i likovno obrazovano. To znači da moramo poznavati likovni jezik. Kao što je pjesma umjetničko djelo koje je stvoreno pomoću književnog osjećaja za jezik, tako su slika, kip i zgrada umjetnička djela koja su stvorena pomoću likovnog osjećaja za jezik crte, boje i oblika. Biti «čitatelj» znači biti upućen u elemente pomoću kojih književnik pretvara riječi u pjesnički tekst. Biti «gledatelj» znači biti upućen u elemente pomoću kojih likovni umjetnik pretvara crtu, boju i oblik u likovnu formu. Prema tome, «gledati» u likovnom smislu isto je što u književnom smislu znači - čitati. Svrha je učenja likovnog jezika da naučimo gledati - čitati likovno djelo.
U povijesti likovne umjetnosti postojala su dva bitna sudionika – čimbenika o kojima je ovisila likovna umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvođač likovnoga djela) i gledatelj kao potrošač (konzumator likovnoga djela). Nekada je, kažemo, umjetnik stvarao jezikom kojega je gledatelj razumio.
Danas se pitamo: Zašto je nekada gledatelj «razumio» umjetnika, a danas ga ne razumije? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato što je nekada umjetnička likovna forma (način likovnoga izražaja) bila vidljivo prikazana preko likovnoga motiva, to jest gledatelj je temu ili sadržaj likovnoga izražaja razumio. Kada je gledatelj razumio likovni motiv (temu ili sadržaj), razumio je i likovnu formu preko koje se umjetnik izrazio likovni motiv. Danas, u modernoj ili suvremenoj umjetnosti, gledatelj često ne razumije likovno djelo (ni likovni motiv, a ni likovnu formu). Ako ne razumije likovno djelo u cjelini, onda će gledatelj reći da mu se umjetničko djelo ne sviđa. A da bi mu se umjetničko djelo svidjelo, morao bi ga najprije razumjeti. I tko će protumačiti gledatelju umjetničko djelo? Treći sudionik – čimbenik koji sudjeluje u modernoj likovnoj umjetnosti, a zove se likovni kritičar. Tako se u modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti nametnuo treći sudionik - likovni kritičar, koji ima posredničku ulogu, da «poveže» umjetnika i gledatelja.
U modernoj i suvremenoj likovnoj umjetnosti tako postoje tri bitna sudionika – čimbenika o kojima ovisi likovna umjetnost: umjetnik kao tvorac (proizvođač likovnoga djela), gledatelj kao potrošač (konzumator likovnoga djela) i likovni kritičar (kao tumač likovnoga djela).
Kako danas «stvara» likovni umjetnik? Jednostavno, koristeći sva suvremena tehnička pomagala (materijalne tehnike) da bi stvorio «svoj stil», samostalno ili kao član u nekoj likovnoj udruzi, pravcu, avangardi. I «svoju» umjetnost želi «prodati» gledatelju. I to može učiniti tako da sam (ili preko posrednika) procjeni kolika je vrijednost «likovne tvari» (vrijednost materijala) koji je uložio u likovno djelo i kolika je vrijednost «umjetničkoga dojma» (forme ili načina likovnoga izražaja). Likovni umjetnik može likovno djelo prodati na dva načina: tvarno (materijalno, kao tvar, koja ima svoju novčanu vrijednost) i utješno (moralno, kao zadovoljština za trud, jer će gledatelj «kupiti» likovno djelo u svojoj svijesti).
Kako danas na likovno djelo «gleda» gledatelj kao potrošač? Gledatelj, kao konzumator, sudjeluje na dva načina. Može «konzumirati» likovno djelo na način «kupiti» i na način «gledati». Ako ga kupi, to jest plati umjetničku cijenu, gledatelj je «tvarno» konzumirao likovno djelo (jer kupio je tvar – materijal, i kupio je formu, način likovnoga izražaja, jer je razumio likovni motiv); ako ga vidi, to jest pogleda ga na izložbi, a ne kupi, gledatelj je «utješno» konzumirao likovno djelo (jer ga je «ponio» sa sobom u svojoj svijesti;, osobito likovnu formu po kojoj je svaki umjetnik jedinstven u likovnom izražaju, bez obzira na likovni motiv). I sada dolazimo do trećega čimbenika – posrednika: likovnoga kritičara. Da bi gledatelj «kupio» likovno djelo, mora mu se svidjeti umjetnost. Da bi mu se svidjelo likovno djelo, mora razumjeti umjetnost. Da bi razumio umjetnost, potrebno mu je protumačiti likovno djelo. To će mu protumačiti likovni kritičar. Kada mu umjetnost bude razumljiva, svidjet će mu se likovno djelo. Kada mu se svidi likovno djelo, uspostavit će «potrošačku» suradnju s umjetnikom (na dva načina).
Usporedno trajanje i jedinstvo u različitosti
Kroz povijest europske likovne umjetnosti, kako smo učili, stilovi su se smjenjivali u dužim vremenskim razmacima, kao romanika u 11. i 12. stoljeću, kao gotika u 13. i 14. stoljeću, kao renesansa u 15. i 16. stoljeću, kao barok u 17. i 18. stoljeću. Zatim su se u zapadnoj Europi umjetnički stilovi ubrzali, u vrijeme kada je došlo do obnove likovnoga motiva, osobito nakon 1750-ih godina 18. stoljeća, kao što su «posljednji veliki stilovi» , to jest klasicizam, romantizam i realizam. Nakon obnove likovnoga motiva, došli su stilovi koji su obnovili i likovnu formu, kao što su stilovi koji su nastali pred kraj 19. stoljeća, to jest impresionizam i postimpresionizam.
U 20. stoljeću nastaju novi ekspresionistički stilovi (koji se izražavaju i u figurativnoj i u apstraktnoj ekspresiji). Ne samo da dolazi do smjene međusobno različitih i posve suprotnih ekspresionističkih stilova, nego novi stilovi nastaju uzajamno (jedan za drugim) ili se razvijaju usporedno (jedan uz drugoga). Tako možemo reći da postoje dvije glavne značajke novih ekspresionističkih stilova: uzajamno trajanje i jedinstvo u različitosti.
Uzajamno trajanje znači da novi stilovi nastaju uzajamno ili usporedno (jedan uz drugoga ili jedan za drugim) bez obzira jesu li slični ili su različiti ili suprotni u načinu izražaja likovne forme.
Jedinstvo u različitosti znači da novi stilovi (koji traju uzajamno, iako različiti) sačinjavaju jedinstvenu obnovu moderne umjetnosti; ne možemo tumačiti stil po stil, nego ih moramo «zbrojiti» (to jest ujediniti) da bismo dobili potpunu istinu njihove uloge u modernoj likovnoj umjetnosti.
Prvi pokušaji
Za 20. st možemo reći da je, osobito u slikarstvu, zakasnio nekoliko godina. Između 1901. i 1906. priređeno je u Parizu nekoliko izložbi slika, kao Van Gogha, Gauguina i Cézannea. Tako su, zahvaljujući izložbama, mlađa generacija umjetnika po prvi put vidjela na jednom mjestu velika djela 19. stoljeća. Mladi umjetnici bili su toliko zaneseni ovim slikama da su i oni željeli u svom vremenu stvoriti nešto upečatljivo. I počeli su, kao mladi, odmah radikalno.
Moderna umjetnost dvadesetog stoljeća nije nastala kao nastavak umjetnosti devetnaestog stoljeća, već je nastala iz raskida s likovnim vrednotama devetnaestog stoljeća. Pitanje koje se nameće glasi: Što je prouzrokovalo raskid s povijesnim likovnim vrednotama? Možda se odgovor može donekle pronaći u problemu duhovnog i kulturnog jedinstva devetnaestog stoljeća. Duhovno i kulturno jedinstvo se raspalo. Likovna kultura nastala je kao umjetnost oporbe i pobune unutar nekadašnjeg jedinstva.
Previranja
Europsko 19. st doživjelo je temeljitu revolucionarnu promjenu, osobito nakon 1848. godine, oko koje su se ujedinila filozofska, politička, književna misao, umjetnička produkcija i djelatnost intelektualaca. Tako možemo reći da godina 1948. nije došla kao posljedica rata i poraza poput mnogih revolucija 20. st, već je bila posljedica tridesetogodišnjeg mira u Europi. Revolucija je izbila gotovo u jednakoj mjeri iz nadanja i iz nezadovoljstva.
Ukratko rečeno: povijesna zbilja - stvarnost postaje sadržaj umjetničkog djela posredstvom umjetnikove stvaralačke moći. Drugim riječima: zbilja-sadržaj, djelujući iz umjetnika, određivala je i njegov način života.
Realizam i njegove pristaše ubrzo je pobijedio pristalice romantizma i klasicizma. Središnja točka nove estetike postao je čovjek, bez koturaljki na nogama i bez aureole na glavi. Počeo se rađati naučni socijalizam, duh znanosti širio se u sve duhovne vrijednosti, napredak na tehničkom polju davao je pečat novom životu. Čovjek je za realiste bio osovina oko koje se okupljali i u kojemu su ujedinjuju sve društveno-kulturne vrednote.
Poslije 1848. godine Pariz je preuzeo vodeću ulogu u umjetničkom svijetu. U njemu su se susretali prognanici, rodoljubi, izbjeglice, revolucionarni pjesnici i književnici, promicatelji demokracije, umjetnici koji su htjeli obnoviti i ostvariti novu umjetnost. Novi umjetnički duh iz Pariza ubrzo se raznosio po cijeloj Europi.
Možemo reći da je povijesno, političko i kulturno jedinstvo građansko-narodnih snaga koje su u Europi stvorile 1848. godinu uistinu bile jedinstvene. Ali iz te jedinstvenosti ubrzo će nastati razlazi i krize jedinstva i ideja koje su propagirane 1848. godine. Iz razlaza i raskida europskog jedinstva rodit će se avangardne umjetnosti koje će obilježiti 20. stoljeće. Vrhunac europskog jedinstva dogodio se 1848. godine oko zajedničke misli da se dosadašnje kulturne vrednote moraju promijeniti. Nakon toga jedinstva dolazi razlaz koju su prouzrokovali politički događaji pred kraj 19. stoljeća, kao npr.1871. nakon tragičnih događaja u vezi s Pariškom komunom. Poraz Komune u Europi je odjeknuo kao oblik krajnjeg nasilja nad slobodom misli. Uskoro će nastati i razilaženje i među samim intelektualcima, bez obzira tko je bio za Komunu, a tko protiv. Na površinu opet izbijaju prekrivena europska razilaženja i neslaganja.
Znaci krize
Kao primjer da je kriza zahvatila europsko kulturno područje navest ćemo povijesnu dramu Van Gogha, Jamesa Ensora i Edvarda Muncha. I ova dva navedena slikara također potječu iz realističkog iskustva.
Vincent Van Gogh
Van Gogh je došao u Pariz u veljači 1886. Imao je 33 godine, živjet će još četiri. Njegov pravi slikarski rad započeo je u listopadu 1880. Život mu je bio poput bljeska, kratak i intenzivan. Bio je sin kalvinističkog pastora, osjetljiv i strastvene naravi. Kao životni poziv odabrao je evanđeosko propovijedanje među belgijskim rudarima u Boringeu. Promatrajući rudarski život, jasno je da se odlučio u umjetnosti odlučio za zbilju - realizam, ali opterećen socijalnim sadržajem. U Parizu je po prvi put otkrio izražajnu vrijednost boje dok je promatrao Cuorbetove slike. Umjetnost je - za Gogha - čovjek pridružen prirodi. To znači zbilji, stvarnosti, realizmu, istini koje samo umjetnik otkriva i daje im novi izraz i smisao.
Van Gogh je vjerovao u vrednote 1848. godine. I zato je došao u Pariz da bude revolucionar i pobunjenik. Prije Pariza slikao je tamne slike, i na njima osobe iz svojih osjećaja. U Parizu traži slikare koji osjećaju kao i on. Ali Pariz se izmijenio. Millet je umro u Barbizonu 1875., Courbet u izgnanstvu umire 1877., Daumier umire u Valmodoisu 1879. Revolucionarna oseka vlada u Parizu. Umjetnički život je sveden na beznačajnost. Prema umjetnicima realistima uvijek su službeni krugovi pokazivali nepovjerenje i odbojnost. Kao primjer navest ćemo govor slikara Meissoniera na Salonu 1872: Za nas je nužno da Courbet umre. U to su vrijeme mladi impresionisti, koji su uglavnom potekli od realista, također osjećali odbojnost službene građanske klase. Službena umjetnička kritika bila je protiv realističkih umjetničkih ideja koje su protekle iz revolucionarnih godina. Gašenje idealističkog žara kojim je umjetnički pokret bio nošen, bio je značajan razlog udaljavanja umjetnika od nekadašnjeg realističkog viđenja i uopće od svega onog slikarstva koje je počivalo na idejama, mišljenjima, tako i od onoga slikarstva koje je rodilo impresioniste.
Van Gogh je tako našao sasvim drugačiji Pariz nego li ga je zamišljao. Došao je sa strašću umjetnika-realiste jer je takvu umjetnost volio. Ali ta umjetnost koju je on volio, već je poremećena ako ne i uništena. Impresioniste, kao još jedine baštinike starih zanosa, razdirali su - kako su i sami govorili - razorni građanski ratovi, a ni sami nisu bili baš društveni. Gogh je do tog trenutka, do dolaska u Pariz, bio pristaša tamnog slikarstva, gotovo bez boje. U Parizu, zahvaljujući impresionistima, otkrio je boju, postao je opsjednut blještavilom, jasnoćom, sjajem impresionističkih platna. Odmah sa zanosom prihvaća njihovu teoriji i njihovu tehniku slikanja. Našao se tako na raskrižju. Mislio je da će u Parizu pronaći potporu za svoje osjećanje i svoje težnje i svoj način slikanja; vjerovao je da će naći ljude - kako će pisao - a našao je samo slikare koji mu se gade kao ljudi. Njegov svijet se srušio. Osjeća da umjetnici više nisu uključeni u društvo, već da su suprostavljeni društvu, odbačeni od društva. Ali ne odustaje od potrage da nađe ono što mu je na srcu. Počeo je tražiti ono što, povijesno gledajući, neće naći. Radi toga će onaj naboj osjećaja koji je nakupio u sebi, ne nalazeći mogućnost da se oslobodi iz njega, da se potroši, eksplodirati u njemu, razdirući ga. On stvarnost sada počinje promatrati kroz tu ograničenost. Osjeća se osamljen u svojim osjećajima i postaje lakim plijenom tih istih osjećaja, a ona će utrnuti njegov bitak poput baklje. U slikama impresionista vidi početak raskida između umjetnosti i života. Impresionisti - prema Goghu - gledaju oko sebe, a ne u tajanstveno središte misli... pa im se umjetnost sastoji od trikova koji su isključivo materijalni, bez misli. Želja mu je, kaže dalje, da nauči iskriviti ili izmijeniti istinu; želja mu je da na površinu izbiju i laži, ali laži koje su istinitije od doslovne istine. Dakle, to više nije umjetnost impresije, nego ekspresije, to jest umjetnost koja ne ide za tim da izrazi vidljivu istinu o stvarima, već njihovu bitnost.
Van Gogh nije slučaj, kako bi neki htjeli, barem nije usamljeni slučaj. I kad se njegov slučaj svede na puki patološki slučaj, i kad se njegovo samoubojstvo objasni isključivo u svjetlu medicinske znanosti, ipak ostaje još jedno objašnjenje: on je, u stvari, prvi očit slučaj cijelog niza drugih slučajeva koji će pokazati da je opća europska kultura tog vremena bila u krizi, pa i umjetnik. Nesretni umjetnik dokrajčio je svoj život pucnjem iz pištolja 28. srpnja 1890.
James Ensor i Edvard Munch
No Van Gogh nije jedini slikar koji je upozorio na krizu duhovnog jedinstva koncem 19. st jer ju je osjetio. Gotovo u istom razdoblju izražavali su iste nemire i belgijski slikar James Ensor i norveški slikar Edvard Munch. I ova dva navedena slikara također potječu iz realističkog iskustva umjetnosti. Ensor također crta najskromnije likove na svojim platnima: ribare, rudare, pralje, seljake, istovarivače. Postepeno se zatvara, kako kaže, u prezirnu samoću, u napuštenu kuću iz koje neće izići do svoje smrti 1949. godine. Poput Gogha prošao je i tamno i svjetlo razdoblje slikanja, ali se ni njega, kao ni Gogha, ne može nazvati impresionistom.
Osjećaj užasa u europskoj kulturi kucnuo je i na vrata Edvarda Muncha kad se i on 1885. uputio u Pariz. Upravo je navršio 22 godine života. Sam je izjavio da je vidio istinu koja mu je pobunila dušu. I borit mu se protiv službene laži koju širi buržoazija. U Parizu je upoznao impresioniste. Ali, kao i Gogh, opredijelio se za svoj put vizionarskog slikarstva. U njega prevladavaju teme smrti, užasa. Jer su mu slikarsku aktivnost blokirali psihički potresi, morao je otići u Kopenhagen u lječilište iz kojega će ga izići samo jednom da se skloni u samoću jednog norveškog fjorda, gdje će ostati do smrti 1944. godine. Gogh, Ensor, Munch: tri slikara, tri sudbine, tri čovjeka koje povezuje nit iste povijesti, osjetili su znakove krize 19. st. Oni su znakovi europske duhovne krize.
Bujanje stilova
Svakako 20. stoljeće nije moglo bez pokreta, stilova, pravaca, avangardi, kojima imena završavaju na ...izam. Svijet europske kulture suočio se mnoštvom osnovnih problema koje je trebalo riješiti. Lokalne umjetničke tradicije, kojih je bilo u svakom narodu, postepeno su davale prednost općim avangardama međunarodnih pravaca koji su ujedinjavali umjetnike. Između međunarodnih pravaca možemo izdvojiti tri osnovne ili glavne struje koje su davale pečat umjetnosti 20 st, a rodile su se već među postimpresionistima: ekspresija, apstrakcija i fantazija.
Nema komentara:
Objavi komentar