Ono što nas zadivljuje kod egipatskih hramova jest njihova grandioznost - veličina koja čini čovjeka, u usporedbi s hramom, silno malenim. U hramovima su važni stupovi koji su davali ljepotu. U početku su ti stupovi jednostavni. Kasnije stupovi dobivaju kapitele (lat. capitulum = glavica) ukrašene isklesanim lišćem ili cvijećem papirusa, lotosa ili palme, ponekad i ženskim likom (kao što se vidi na stupovima, odnosno kapitelima, u Udžbeniku na 57. stranici). Stupovi su često prekriveni reljefima (francuski: relief = ispupčenost) i hijeroglifima (staro egipatsko slikovno pismo u kojemu je za svaku riječ postajao zaseban znak). Iako su izgledali veličanstveno, egipatski hramovi imaju građevinskih nedostataka. Redovito su loše proporcionirani: visina im ne odgovara dužini i širini. Budući da još nisu uspjeli kamenom presvoditi prostor između dva stupa, ili dva zida, svodovi egipatskih hramova sagrađeni su od drveta. Tako su, osobito stupovi koji su se morali slagati jedan blizu drugog, previše zatvarali prostor, pritišću nutrinu, ne daju dojam prozračnosti ni prostorne slobode. Bez obzira na te nedostatke, koje će mnogi narodi riješiti na posebne načine, gradnja egipatskih hramova spada u vrhunsku arhitekturu.
Egipatski hramovi bili su veličanstveni, iako mnogi nisu sačuvani u cijelosti jer im je kamenje kasnije iskorišteno u druge namjene. Svojom veličinom i dimenzijama (dug je 365 metara) zadivljuje Amonov hram u Karnaku (završen za vrijeme vladavine faraona Ramzesa II.). To je najveći hram koji je ikada sagrađen u Egiptu (pokriva oko 30 hektara površine). Sastoji se od mnoštvo portala, nadsvođenih hodnika, dvorišta, odaja, bazena s vodom. Glavna dvorana svetišta, širine103 metra i dubine 52 metra, sastoji se od 134 stupa poredanih u šesnaest redova Osobito mu je ljepotu davao obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) - visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan /grčki: monos = jedan, lithos = kamen/ - iz jednog kamena. U hram je vodila aleja sfingi u dužini od 400 metara, širine 20 metara. Hram u Luksoru na suprotnoj obali Nila, s druge strane Tebe, nešto je manji ali mu je pristup ljepši. Do hrama se dolazi s dva kilometra dugom alejom sfinga.
Polupodzemni hram kraljice Hatšepsut u Deir-el-Bahari (današnje arapsko naselje, zapadno od Tebe) sagrađen je za vrijeme XVIII. dinastije, oko 1500. pr. Kr. Hram je terasasto (na tri terase koje su povezane rampama) usječen u stijenu i lagano privija prema terenu. Dug je 280 metara (smatra se najveličanstvenije djelo egipatske arhitekture). Posebnu mu ljepotu daje pozadina od strmih klisura koje zatvaraju Dolinu kraljeva (kako se vidi na slici u Udžbeniku na 57. stranici).
Hram u Denderi. Dendera je mjesto na zapadnoj obali Nila, oko 60 km sjeverno od Luksora. Ovo mjesto (u izvornom staroegipatskom: Enet-te-neter, u grčko/rimskom razdoblju: Tentyra ili Tenteris) bilo je vjersko i kulturno središte VI. nome (pokrajine) Gornjega Egipta. Zaštitno božanstvo bila je božica Hathor. Egipćani su svojoj zaštitnici Hathor u Denetri podigli hram poznat kao 'Dvorac Sistruma' (Per Het-Heru – Kuća Hathor). Jedan je od najbolje sačuvanih egipatskih hramova. Ovaj hram je izgrađen za vrijeme sljedbenika Horusa - faraona Keopsa (iz vrijeme IV. dinastije). Hram je kasnije dograđivan, rušen i ponovno građen. Današnji izgled hrama nastao je za vrijeme dinastije Ptolomejevića, oko 116. god. pr. Kr. Na svodu jedne obredne dvorane nalazio se čuveni znak zodijaka kojega su francuski vojnici, 1828. Skinuli i odnijeli u Francusku (danas se čuva u Louvreau u Parizu). Zodijak je uklesan kao reljef na kamenoj ploči kvadratastoga oblika (2,55x2,35 m, a središnji krug je promjera 1,55 m). Reljef prikazuje mit o Ozirisu, a kružni dio, koji podržavaju četiri božanstva i četiri para Horusa (božanstva sa sokolovom glavnom), prikazuje dvanaest zodijakalnih znakova.
Kiparstvo
Kiparstvo je umjetnost koja nastaje oblikovanjem volumena. Po stupnju plastičnosti (grčki: plasso = tvorim, oblikujem) dijeli se na punu plastiku - kip - statua (grčki: statos = postavljen, stojeći) i reljef (francuski: relief = ispupčenost) - duboki ili plitki.
Osim arhitektonskih ostvarenja, najveća slava egipatske kulture došla je do izražaja u kiparskoj umjetnosti.
Egipatsko kiparstvo svjedok je likovne kulture koja je nastala u civilizaciji na području doline rijeke Nila. Kao i graditeljstvo, prožeto je istom idejom vječnoga života, pa je usko vezano za gradnju hramova i grobnica.
Prema motivima, koje su prikazivali i formi na koji su način izvedeni, kiparstvo možemo, radi lakšeg pregleda, podijeliti na nekoliko vrsta, bez obzira kojemu su carstvu ili dinastiji pripadali.
Kipovi egipatskih božanstava.
Kipovi faraona.
Kipovi velikaša.
Kipovi običnih ljudi.
Reljefi.
Dekoracija (latinski: decor = ukras, ures) i ornamenti (latinski: oranmentum = ukras, ures, šara) i zlatarski zanat.
Opći dojam egipatskog kiparstva odavalo je tajnu posebnog kanona (grčki: kanon = pravilo, propis) - zakona o izradi kipova, kojega su se kipari držali. Kipove božanstava redovito prikazuju u ljudskom liku sa životinjskom glavom, budući da su vjerovali da svako božanstvo ima i svoju životinju (to ne znači da nema kipova božanstava samo u ljudskom liku). Najveći kipovi predstavljaju faraona. Susrećemo i likove velikaša i visokih državnih službenika (nadzornika, sudaca, pisara). U grobovima su pronađeni i kipovi s likovima običnih ljudi, pa i robova. Kolosalne - veličanstvene kipove božanstava i faraona izrađivali su od tvrdog kamena, na primjer od granita; kipove u naravnoj veličini od vapnenca, pješčanika, rjeđe od drveta; male figurice radili su od gline i bjelokosti. Zanimljivo je da su oči umetali od posebnog, sjajnog materijala, pa su kipovi djelovali kao da su živi. Obične i male kipove redovito su običavali obojiti.
Kipovi su izrađivani da budu prebivalište pokojnikovog "ka" - pokojnikove duše. Stoga su takvi kipovi u mirnom stavu, bez ikakvog pokreta. Sličnost s pokojnikom bila je očevidna, osobito u izradi glave. Ipak, glava je bila bez tjelesnih mana, idealizirana (grčki: eidos = lik ili oblik) - način izražavanja odnosa prema stvarnosti sa svrhom da se postigne ljepota i savršenstvo. Ruke su opuštene i stisnute u šaku ili ponekad stavljene na grudi u znak poštovanja prema božanstvu. Noga je redovito u iskoraku - izbačena malo naprijed. Sve to daje dojam ukrućenosti. Budući da se ovaj način izrade ponavlja kod svakog kipa, likovi djeluju jednolično. Jedino je u malim kipovima, koji su stavljani u grobnice, držanje je mnogo slobodnije, jer likovi kleče, čuče, sagnuti su.
Takav opći dojam egipatskog kiparstva umnožio je na tisuće sličnih kipova, koji su se između sebe razlikovali tek u veličini, u materijalu i u uljepšavanju lica. Ipak u sebi su sačuvali mističnost - tajanstvenost s kojom su kipari izrazili vjeru u život poslije smrti.
Ipak, najljepši su kipovi "Pisar" (danas se čuva u Louvreu) i "Seoski knez" (danas se čuva u muzeju u Kairu). Sjedeći skrštenih nogu, na kojima počiva papiros, pisar (kao "majstor svetih i tajnih slova") izrađen je bez mana, uljepšan, a njegova glava sama je utjelovljena pažnja. Frontalna postava i zanemarene pojedinosti, da bi došle do izražaja osnovne osobine ljudskoj lika, odražavaju ljepotu ovog kipa. Trup tijela je vertikalan, nepomičan volumen, a pokret ruku tako neznatan da ne dopušta jači prodor prostora. Obrisna linija kreće se u dugim, ravnim i široko zaobljenim potezima. To nije tek puki portret pojedinca, nekog anonimnog egipatskog pisara, već personifikacija (latinski: persona = osoba, facere = učiniti) - prikazivanje pojava i ideja u ljudskom liku - jedne opće ličnosti, službe, državnog uređenja. Stoga piramidalna kompozicija, napete i glatke površine, zatvorenost volumena i frontalni stav čine ovaj kip maksimalno statičnim.
I seoski knez je također pisar, bolje rečeno nadzornik radova (Ljudi koji su ga otkrili nazvali su ga "Seoski knez" jer je sličio njihovu seoskom knezu). To je upravo i najveća odlika ovoga kipa: njegov realizam (latinski: res = stvar) - način izražavanja čija se odlika da objektivno, onakva kakva jest, iznosi stvarnost.
Unatoč veoma dugom vremenskom razdoblju, egipatsku kulturu karakterizira stalnost, neprimjenjivost osnovnih značajki. Između likovnih djela iz bilo kojeg vremenskog razdoblja egipatske umjetnosti nema velikih stilskih razlika. Jedini prekid dogodio se u vremenu XVIII. dinastije, za vladavine faraona Amenofisa IV., kada se pokušalo prekinuti s tradicijom - prošlošću da bi se ostvario jedan novi i življi izraz.
Za proučavanje egipatske kulture značajni su i reljefi s kojima su prekriveni zidovi grobnica. Oni prikazuju gotovo sav život starog Egipta (rad na njivi, zanatlije, lov, ratovanje, gozbe, kućne prizore). Upravo ovim mnogobrojnim reljefima zahvaljujemo poznavanje egipatske kulture. Reljefi su redovito obojeni u nekoliko osnovnih boja. Nemaju perspektive (kad žele izraziti dubinu, slažu likove jedne iznad drugih). Zato su stvorili svoju 'egipatsku perspektivu'. Redovito se drže zakona frontalnosti (latinski: frons = čelo, pročelje) Glavu prikazuju u profilu - sa strane (talijanski: profilo = lice gledano sa strane), oko prikazuju en face (francuski: en face - an fas = u lice), ramena i tijelo prikazuju en face, stopala prikazuju u profilu. Ipak, egipatski reljefi puni su poetike i osjećaja, puni skrivenih draži i dubokog doživljavanja prirode. Osjećamo da su, iako sakriveni u grobnicama, veličanstvena umjetnička ostvarenja.
Obelisk
Obelisk (grčki: obeliskos = ražanj) je visoki četverostrani kameni stup, u pravilu monolitan (grčki: monos = jedan + lithos = kamen iz jednog komada), koji se prema vrhu lagano sužuje i završava piramidalnim šiljkom. Grci su dali ime po izgledu, a egipatska riječ za obelisk – tekhennu – znači obrana/zaštita. Tako bi se moglo reći da je obelisk - kameni čuvar. Zapravo 'kameni čuvar» nikada se, u pravilu, nije podizao usamljen kao jedan stup, nego u parovima, po dva stupa. Samo je jedan obelisk podignut bez svoga para - onaj ispred Velikoga hrama u Karnaku (danas na Lateranskom trgu u Rimu), jer mu je 'parnjak', to jest blizanac, ostao u kamenolomu u Syeni (tako se pretpostavlja).
Većina obeliska potječe iz vremena Novoga kraljevstva (od 1575. do 1075. god. pr. Kr., to jest iz razdoblje od XVIII. do XX. dinastije), a samo jedan, iskopan u Abu Simbelu, podignut je za vrijeme Staroga kraljevstva (od 2675. do 2155. god. pr. K., to jest u razdoblju od III. do VI. dinastije).
Mnogi egipatski obelisci danas u ukras svjetskih gradova, kao što je Rim, Pariz, London, New York, Carigrad.
Sfinga
Velika sfinga – najveća egipatska sfinga (grčki: sphinks = lavica s glavom žene) nalazi se usred pustinjskoga pijeska u dolini Gize, nedaleko od Kefrenove piramide. Tajanstveni lik lavice s ljuskom glavom, okrenutom prema izlasku sunca, isklesana je u živoj stijeni. Na najvišem dijelu doseže visinu od 20 metara, a dugačka je 73,50 metra. Sama glava, od vrha brade do čela, ima 10 metara, lice joj je široko oko 6 metara, a svaka šapa proteže se 15 metara ispred tijela. Ova «čuvarica» vjerojatno je najstarija sfinga i preteča je svih drugih kamenih lavica.
Splitske sfinge. Car Dioklecijan (284. - 305.) bio je toliko zadivljen egipatskom kulturom da je svoju novoizgrađenu palaču u Splitu (oko 300 god.) dao ukrasiti sfingama koje su dostavljene iz Egipta. Tijekom vremena mnoge su sfinge uništene ili premještene na druga mjesta. Iako se pisalo da je krajem 19. st. u Splitu bilo tridesetak sfingi, ipak danas se zna samo za osam egipatskih sfingi (a još se četiri sfinge mogu povezati sa sfingama iz Dioklecijanove palače). U Dioklecijanovoj palači u Splitu na Peristilu (pokraj zvonika sv. Duje) nalazi se najveća i najbolje sačuvana egipatska sfinga od crnog granita (dužina 246 cm, širina 65 cm, visina 100 cm). Ovo je najveći primjerak sfinge tipa 'porte-vase'. Ovaj tip sfinge ima na prednjem dijelu tijela dvije ispružene ljudske ruke (umjesto životinjskih nogu) koje pridržavaju vazu, odnosno posudu u kojoj su se pohranjivali i prinosili žrtveni darovi. Ova sfinga jedinstvena je i po tome što je jedini primjerak sfinge koja na postolju nosi ukrasni friz s kartušama (franc. cartouche = ovalna ploča na staroegipatskim spomenicima s imenima faraona.
Slikarstvo
Slikarstvo (kao i arhitektura i kiparstvo) značajan je doprinos za proučavanje egipatske kulture. Promatrajući motiv, temu ili sadržaj likovnoj izražaja, možemo zaključiti da je nadahnuto idejom prekogrobnog života, bez obzira je li prikazuje egipatsku mitologiju ili prizore iz svakodnevnog života. Egipatsko slikarstvo usko je vezano za arhitekturu. I u slikarstvu su (kao i na reljefima) primjenjivali 'egipatsku perspektivu'. Da bi na slici (na dvodimenzionalnoj plohi) prikazali dubinu prostora, likove bi postavljali jedne iznad drugih. Kada bi slikali ljudski lik, opet bi ga 'savili' prema zakonima 'egipatske perspektive': lice u profilu, oko en face, ramena i tijelo en face, stopala u profilu.
Mnogi oslikani prizori bili su povezani s egipatskim slikovnim pismom – hijeroglifima, bilo da su slikali na kamenu, drvetu, na ožbukanom zidu ili na papirusu.
Papirus
Nekada je egipatska trska, svojim bujnim i visokim zelenilom, prekrivala široka područja uz rijeku Nil (a danas se smatra skoro iščezlom biljkom). Biljka latinskoga naziva – Cyperus papyrus – egipatska trska ima čvrstu trokutastu zelenu stabljiku promjera do 6 cm. Može narasti do 5 m visine. Egipatska trska najviše se koristila pri izradi podloge za pisanje – papirusa. Papirus, čije ime potječe od egipatske riječi 'pa-per' što znači 'od kralja' ili 'kraljevski', bio je dar Nila. Rijeka Nil ujedinila je dva Egipta (Gornji i Donji Egipat), a simbol ujedinjenja bile su dvije (heraldičke) biljke: papirus i lotos.
Hijeroglifi
Od Grka smo naslijedili ime za egipatsko pismo. Egipatsko pismo kao 'sveta urezana slova', Grci su zvali 'hieroglifika' (grčki: hiero = svet + glifo = dupsti, urezivati). Sami Egipćani svoje pismo su nazivali 'methut neter' što je značilo 'riječi boga (Thota)'. Naime, prema predaji, Egipćanima ovo pismo predao bog Thot. Većina hijeroglifa prikazuju predmete, biljke, životinje, ljudske likove i dijelove ljudskoga ili životinjskoga tijela (kako je opširno opisano u Udžbeniku na 60. stranici).
Zbog težeg načina pisanja i zbog tvrđe podloge (drvo/kamen), hijeroglifi koji su se urezivali ili uklesavali bili su jednostavnijeg izgleda tako da su se pisali samo glavni karakteristični dijelovi/elementi. Ovaj način pisanja zovemo hijeratsko pismo (grčki: hieratikos, od hieros = svet + archo = vladam), to jest pismo staroegipatskih svećenika (za razliku od demotskog ili pučkoga pisma). Brzo čitanje hijeratskoga pisma moglo se steći tek dugotrajnim vježbanjem.
U želji da se pismo što više pojednostavni, nastalo je demonsko pismo (grčki: demos = zemlja, svijet, narod), koje se koristilo u poslovne svrhe. Demonsko pismo bilo je narodno pismo koje se obično pisalo u horizontalnim redovima, a čitalo se s desna nalijevo.
Kamen iz Rosette i odgonetavanje hijeroglifa
Godine 1798. Egipat je zauzeo francuski vojskovođa i državnik Napoleon Bonaparte (1769. - 1821.). Godinu dana kasnije, u srpnju 1799., časnik njegove vojske Beauchard, u blizini lučkoga sela Rashid, na zapadnoj obali Nila, poznatijega kao Rozeta, sasvim je slučajno, kopajući rov, pronašao ravni kamen od crnog bazalta na kojem su se nalazila tri natpisa. Gornji dio sadržavao je 14 redaka hijeroglifskog teksta, srednji 32 retka demotskog pisma, a donji 54 retka grčkog pisma. Jedan časnik, koji je poznavao grčka slova, odmah je pročitao grčki natpis sljedećeg sadržaja: «U Memfisu su se 196. god. pr. Kr. sakupili svećenici iz cijelog Egipta. Vijećali su o tome kakve će se počasti dati mladom faraonu Ptolemeju V. koji je mnogo učinio za hramove i svećenike. Odlučeno je da se u svakom hramu postavi po jedan kraljev kip s pločom na kojoj će se na tri pisma ovjekovječiti taj događaj.»
Nema komentara:
Objavi komentar