Razvoj slikarstva

Slikarstvo

Romaničko slikarstvo došlo je do izražaja na dva načina: kao zidno ili arhitektonsko slikarstvo (kada je slika vezana za zid, kao što je freska, mozaik i vitraj) i kao slobodno slikarstvo (kada je slika umetnuta u retabl iznad oltara ili u neki određeni okvir). Zbog obilnosti kamenih površina i manjka svjetlosti, sakralno slikarstvo za vrijeme romanike u 11. i 12. stoljeću bilo je plošno slikarstvo izraženo na linearni način u okomitoj ili vertikalnoj perspektivi pomoću metode redukcije sa skromnom paletom boja.

Ploha je, kako smo učili u prvom razredu, slikarski osjećaj za širinu i visinu. Na tom osjećaju širine i visine, to jest na osjećaju plohe likovni umjetnici stvorili su slikarski izražaj koji nazivamo plošno slikarstvo. Plošno slikarstvo se zasniva na umjetničkom osjećaju visine i širine bez ikakve potrebe da se dodaje osjećaj dubine, to jest da se iz dvodimenzionalnog (plošnog) prijeđe u nestvarno trodimenzionalno (plastično) slikarstvo.

Kada govorimo o linearnosti romaničkoga slikarstva, mislimo na slikarski postupak kada je umjetnik najprije nacrtao likovni motiv, to jest prizor, a zatim njegove površine ispunio bojom ali tako da crtež, kao obris likova i predmeta, ostaje i dalje vidljiv. Plošno slikarstvo suprotno je od slikarstva koje se zasniva na sjenčanju, a izvodi se pomoću crta tamnijih i svjetlijih boja (hrv: svjetlo-sjena, sjenčanje; tal: chiaroscuro/kajroskuro; franc: clair-obscur/kleropskir; sjenčanje je međusobni odnos svjetla i sjene, stupnjevanje boje u svrhu postizavanja trodimenzionalnosti likova koji nisu oštro odvojeni jedni od drugih). Zato na linearnom crtežu, za razliku od sjenčanja (svjetlo/sjena - chiaro/scuro), lako prepoznajemo omeđenu površinu i popunjenu plohu jednoličnom bojom (kako se vidi u Udžbeniku na foto prilogu od 32. i 37. stranice).

U prikazivanju prostoru na plohi, romaničko slikarstvo je uvelo svoj model tako da se do izražaja došli jednostavni primjeri perspektive kao što je vertikalna perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se likovi moraju poredati po visini, prednji ispod, a stražnji poviše prednjih) i ikonografska perspektiva (koja se zasniva na tvrdnji da se važnije figure prikažu veće, a da se nevažnije figure prikažu manje) i jednostavni primjeri kompozicije kao što je geometrijska kompozicija (to jest vodoravna kompozicija kada se pomoću vodoravnog pravca vrši raspored likovnih elemenata i okomita kompozicija kada se pomoću okomitih pravca vrši raspored likovnih elemenata) i ritmička kompozicija (u koju spadaju dijagonalna, piramidalna, kružna, kompozicija po zakon kadra i idealna kompozicija).

Romanika u Hrvatskoj

Romanička umjetnost u našim krajevima došla je preko benediktinaca koji su u Hrvatskoj u 11. stoljeću imali preko četrdesetak samostana. Razvoj romanike kod nas je izražen različito na dva područja: jadransko područje (Istra, Primorje, Dalmacija) i kontinentalno područje (vrlo oskudno). Širitelji romaničke umjetnosti, osim benediktinaca, bili su hrvatski knezovi, kraljevi i plemstvo.

Arhitektura

Arhitektura, kao nositelj romaničke umjetnosti, najviše je došla do izražaja u gradnji crkava, biskupskih palača i samostana, gradskih vijećnica, komunalnih zgrada i trgova. Možemo reći, sve ono što se događalo u kulturi u zapadnoj Europi, događalo se i u hrvatskim krajevima. Nakon razdoblja starohrvatske umjetnosti i predromanike, u 11. stoljeću u Hrvatskoj nastali su brojni primjeri romaničke sakralne arhitekture u gradnji trobrodnih crkava. Na jadranskom području, koje obiluje kamenom i kamenoklesarskim radionicama, u 11. i 12. stoljeću došlo je do gradnje velikih romaničkih crkava (kako katedrala tako i samostanskih, župnih i hodočasničkih crkva). Ove romaničke crkve, prema obliku gradnje, kao što je i normalno, koristile su starohrvatsko predromaničko nasljeđe.

Primjeri romaničke arhitekture

Na zadarskom području spomenimo tri romaničke crkve: katedrala sv. Stošije, crkva Svete Marije i bazilika sv. Krševana. Uz ove tri crkve spomenut ćemo još neke građevine na jadranskoj obali, kao što je katedrala sv. Lovre u Trogiru, zvonik katedrale Marijina Uznesenja u Splitu, zvonik katedrale Uznesenja Marijina u Rabu.

Katedrala sv. Stošije ili Anastazije u Zadru trobrodna je romanička građevina, sagrađena u dva navrata, u 12. i 13. stoljeću na mjestu starokršćanske bazilike. Kada je zadarski biskup Donat, početkom 9. stoljeća, dobio od bizantskog cara Nikifora (Nicefora) relikvije/moći srijemske mučenice Stošije, bazilika je dobila i njezino ime (do tada je bila bazilika sv. Petra). Sarkofag u kojemu se čuvaju zemni ostatci sv. Stošije, dao je izraditi zadarski biskup Donat, i čuva se u katedrali na oltaru u sjevernoj apsidi. U studenome 1202. grad Zadar osvojili su Mlečani uz pomoć vitezova IV. križarske vojne. Tada je teško stradala i katedrala. Obnova katedrale trajala je čitavo 13. stoljeće, a kad je njezina obnova dovršena, ponovno ju je posvetio, 27. svibnja 1285. nadbiskup Lovro Periandar. Unutrašnjost katedrale podijeljena je u tri lađe. Središnja lađa tri puta je šira od pobočnih, a odijeljena je kamenim stupovima. Prezbiterij je povišen, a ispod njega se nalazi kripta iz 12. stoljeća. U prezbiteriju se nalaze korska sjedala u stilu cvjetne gotike, nad glavnim oltarom je gotički baldakin ili ciborij iz 1322., a iza njega je kameno prijestolje - katedra za nadbiskupa. Prizemlje i prvi kat zvonika katedrale sagrađeni su 1452., a gornji katovi su iz 1892. godine.

Ženski benediktinski samostan i crkva Svete Marije u Zadru nalazi se na istočnoj strani nekadašnjeg rimskog foruma. Samostan je uz već postojeću crkvu 1066. osnovala Čika, pripadnica zadarske patricijske obitelji Madijevaca i po majci sestra hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. Čikina kći Većenega (Vekenega), kao poglavarica i prva Čikina nasljednica na opatijskoj stolici, pridobila je 1105. godine ugarsko-hrvatskoga kralja Kolomana (koji je okrunjen 1102. u Biogradu) da novčano podupre dovršenje trobrodne bazilike (iz 1091.) i podigne nove samostanske objekte. Uz kraljevu pomoć uspjela je podići i romanički zvonik lombardskog tipa, koji nosi kraljevo ime (COL..OMA.NUS.REX) i godinu 1105. Na zvoniku je na četiri kapitela uklesano Kolomanovo ime u spomen ulaska u Zadar 1102. godine.

Bazilika sv. Krševana u Zadru, posvećena je kršćanskom mučeniku i zaštitniku grada Zadra. Bazilika i zvonik do nje jedini su sačuvani dio nekadašnje benediktinske opatije, iz ranoga srednjega vijeka. Bazilika je trobrodna romanička građevina podignuta u istom vremenu i u istim umjetničkim oblicima kao i katedrala sv. Stošije. Godine 1175. posvetio ju je prvi zadarski nadbiskup Lampridije. Dvije skladne kolonade dijele crkvu u tri lađe. U dnu bazilike tri su polukružne apside. Bazilika sv. Krševana, zajedno sa zadarskom katedralom sv. Stošije, predstavlja krunski primjer romaničke umjetnosti u graditeljskom nasljeđu Dalmacije te visoku duhovnu razinu Zadra u 12. stoljeću.

Katedrala sv. Lovre u Trogiru (ili katedrala bl. Ivana Trogirskoga kako je vjernici zovu) sagrađena je na mjestu ranokršćanske bazilike. Gradnja je započela oko 1200., južni portal dovršen je 1213., a 1240. potpisao se majstor Radovan na zapadnom portalu; sredinom 13. stoljeća već su dovršeni i svi njeni zidovi. Središnja lađa nadsvođena je tijekom prve polovine 15. stoljeća. Sa sjeverne strane katedrale pridodaju se posebni volumeni krstionice (1467.), kapele sv. Jerolima (1438.), kapele bl. Ivana Trogirskoga (1468.) i sakristije (1446. – 500.). Katedrala se ističe svojom čistoćom kamenih dijelova, osobito veličinom glavne lađe koja se uzdiže nad bočnim lađama. Zvonik trogirske katedrale jedan je od najzanimljivijih primjera rasta arhitektonskoga spomenika kroz kulturna razdoblja u Europi jer djeluje kao presjek svih stilova što su se u Dalmaciji javljali od romanike, preko gotike i renesanse, do baroka. Prizemlje se otvara s jednostavnim romaničkim lukom (14. st.), prvi kat je u duhu rane gotike (15. st.), drugi kat primjer je kićene kasne gotike jer je sav rastvoren u kamenoj čipki, treći je kat u oblicima renesanse (kraj 16. st), a na vrhu su u doba baroka postavljena četiri kipa. Arhitektonsko-kiparsko djelo - zapadni portal izradio je 1240. majstor Radovan (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Majstor Radovan).

Zvonik katedrale Svete Marije u Splitu (ili sv. Duje kako kažu vjernici) smješten je u sredini Dioklecijanove palače gdje se nalazi splitska katedrala Uznesenja Marijina, nekoć carski mauzolej. Mauzolej je građen od masivnih kamenih blokova, izvana je oktogon visok 24 m; okružuje ga 28 mramornih stupova; zidovi su mu debeli 2,75 m. U ovom mauzoleju bio je pokopan car Dioklecijan u porfirnom sarkofagu (umro je 313. god.). Na stepenicama, prije ulaza u katedralu, sagrađen je zvonik u romaničkom stilu (prizemlje i kat), a dovršen je u neoromanici na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Odmah na ulazu postavljene su drvene vratnice iz orahovine, remek-djelo romaničke umjetnosti koje je 1214. izradio Andrija Buvina, Hrvat iz Splita (kao što smo opisali u tekstu o kiparstvu hrvatske romanike pod naslovom: Andrija Buvina). Poludesno naprijed, u polukružnoj udubini, smješten je stari oltar sv. Dujma, zaštitnika Splita u stilu kasne gotike, iz 1427. godine. Splićani su godine 1770. podigli novi oltar sv. Dujma  a u stari oltar pohranili su kosti sv. Arnira, splitskog nadbiskupa iz 12. stoljeća.

Katedrala Uznesenja Marijina u Rabu (ex katedrala) nalazi se na kraju Gornje ulice, uz samostan koji je sagrađen na litici koja se strmoglavo spušta u more. Katedrala je trobrodna bazilika s polukružnim apsidama i predstavlja rijedak primjerak romaničke arhitekture iz 12. stoljeća čija se pročelja mogu ubrojiti među najljepša u Dalmaciji. U to doba Rab je bio značajan grad i sjedište biskupije, pa je na molbu ondašnjeg biskupa novosagrađenu crkvu osobno posvetio papa Aleksandar III 1177. godine na svom povratku iz Zadra u Rim. Romanički zvonik udaljen je od katedrale i dominira gradom, a spada u najljepša zdanja kasne romanike Hrvatskoj. Unutrašnjost katedrale ima sve karakteristike trobrodne predromaničke bazilike.

Katedrala sv. Trifuna u Kotoru sagrađena je 1166. kao trobrodna bazilika u romaničkom stilu, s primjesama bizantinske arhitekture. Svaka od tri lađe završava svojom apsidom. Tijekom vremena više je puta obnavljana u renesansnom i baroknom stilu. U katedrali se čuvaju relikvije sv. Trifuna, donesene u Kotor 809. godine.

Katedrala sv. Jakova u Šibeniku ne spada u romaničku građevinu jer je nastala u vrijeme renesanse (nju ćemo, dakle, spomenuti kada budemo učili renesansnu umjetnost na hrvatskom tlu). Podignuta je na južnoj strani središnjeg gradskog trga, na mjestu stare romaničke crkve sv. Jakova. Gradnja nove crkve i sadašnje katedrale započela 1431. i trajala uz prekide do 1536. godine. Šibenska katedrala je trobrodna bazilika dimenzije 38 x 14 m i s najvišom visinskom kotom od 38 m u vrhu kupole. Posvećena je 1555. godine.

Katedrala Marijina Uznesenja u Dubrovniku je treća ili možda četvrta crkva na istom mjestu. Uz ruševine crkve (sv. Petra iz 7. stoljeća, te uz prvotnu crkvu sv. Vlaha, dogradnjom s jedne i druge strane, došlo se do nove katedrale sredinom 11. stoljeća. U drugoj polovici 12. stoljeća sagrađena je romanička bazilika Svete Marije (po predaji, darom Rikarda Lavljeg Srca), koja je u velikom potresu (1667.) potpuno stradala. Današnja katedrala Uznesenja Marijina ili Velike Gospe sagrađena je u baroknom stilu od 1672. do 1713. godine.

Katedrala sv. Vida u Rijeci sagrađena je u baroknom stilu kada su isusovci porušili staru istoimenu romaničku crkvicu i započeli graditi novu 1638. po nacrtu časnoga brata Jakova Briannija, rodom iz Modene u Italiji. Skladan i jedinstven nacrt, saliven kao od jednog komada, kasnije nije zadovoljio potrebe riječkih isusovaca pa su odlučili, za svoje učenike, na katu sagraditi posebnu galeriju koja bi tekla uokolo crkve, iznad vijenaca kapela. Da bi izveli novu galeriju, morali su povisiti crkvu i podignuti kupolu, što je značilo mijenjanje proporcija crkvene arhitekture. Ako je barokna crkva sv. Vida, po Bariannievu nacrtu bila niska i skladna, kasnije je pretvorena u visoku građevinu.

Katedrala Uznesenja blažene djevice Marije u Zagrebu (ili katedrala svetih kraljeva Stjepana i Ladislava, kako se nekada zove) izgrađena je uglavnom u neogotičkom stilu. Izvana je duga 77 metara, a široka 48,20 metara. Visina tornjeva iznosi 108 metara. Unutarnja površina iznosi 1617 m2 i može primiti više od 5000 vjernika. Kada je grad Zagreb postao biskupijsko središte (1094.), započela je gradnja katedrale u romaničkom stilu (zato je sada samo spominjemo), koje je zbog ratnih nedaća srušena 1269. godine i na temeljima romaničke sagrađena nova katedrala u u gotičkom stilu (kao što ćemo spomenuti kada budemo proučavali gotiku).

Kiparstvo

Hrvatsko romaničko kiparstvo razvijalo pod utjecajem zapadnoeuropskoga kiparstva, ali s primjesama hrvatske lokalne sredine. Među najznačajnija kiparska ostvarenja spomenut ćemo drvene vratnice splitske katedrale Uznesenja Marijina i kameni portal na katedrali sv. Lovre u Trogiru.

Andrija Buvina

Na glavnom ulazu u splitsku katedralu Uznesenja Marijina (ili kako je vjernički puk zove, katedralu sv. Duje) nalaze se dvokrilne drvene vratnice hrvatskoga kipara Andrije Buvine iz Splita, u dimenzijama: 5,30 m x 3,60 m). Ime autora i nadnevak postavljanja vratnica (1214.) i posvećenje na blagdan sv Jurja opisuje se u drevnom zapisu Historia Salonitana splitskog kanonika Tome Arhiđakona.

Majstor Andrija Buvina vratnice je izradio u orahovom drvu. Na vratnicama je postavio dva krila s 28 kaseta (uokvirenih reljefnih polja) na kojima je prikazao prizore iz Isusova života (od Navještenja do Uzašašća). Reljef je izradio u duhu ranoromaničkog stila, ali s primjesama i bizantske ikonografije.

Tako u prizoru Navještenja postavio je likove Marije (u trenutku kada prede vunu) i anđela Gabriela pod arkadama. U prizoru Rođenja prikazao je Mariju u spilji, pred njom Isus leži u košari. Iza košare izviruju vol i magarac i dahom griju Isusa. U donjem kutu je Josip u stanju zamišljenosti, dok dvije žene kupaju Isusa. U gornjem dijelu prizori su dva anđela, koja se raširenih ruku klanjaju Djetetu. U prizoru Triju kraljeva prikazuje mudrace koji jašu na konjima i rukom pokazuju zvijezdu (na reljefu se ne vidi). Poklon mudraca prikazuje kraljeve, koji se klanjaju Djetetu Isusu, kojeg u krilu drži Marija. Anđeo raširenih krila i sv. Josip upotpunjavaju scenu.

Likovi na vratima splitske katedrale, prikazani su plošno, teški su i snažnih proporcija, u haljinama priljubljenim uz tijelo. Više stilizirani, a manje individualizirani, likovi otkrivaju krutost stila i posebice nedostatak u poznavanju ljudskih proporcija i anatomije (primjerice u odnosu glave i tijela).

Majstor Radovan

Najpoznatije romaničko (i gotičko, kako ćemo vidjeti kada budemo proučavali gotiku) kiparsko djelo na hrvatskom tlu svakako je zapadni portal katedrale sv. Lovre u Trogiru prozvan Radovanov portal po majstoru koji se u natpisu klesanom 1240. potpisao kao autor, iako je portal dovršen tek u 14. stoljeću. Prekriven kipovima i reljefima sa stotinjak likova, portal obuhvaća složenu ikonografsku tematiku - enciklopediju gotičkih katedrala. Na natpisu stoji napisano: Ova vrata podiže Radovan, najbolji od svih u ovoj umjetnosti, kako očituju kipovi i reljefi godine 1240. poslije poroda Časne Djevice za biskupovanja Toskanca Treguana iz Firence. Portal trogirske katedrale spada u najveći umjetnički domet romanike u Hrvata.

Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na desnoj strani gdje je prikazan Adam, lav satire zmaja, a na lijevoj strani, gdje je prikazana Eva, lavica u šapama pridržava janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesano je osam telamona (grč: telamon = nosač; arhitektonski stup, najčešće u obliku muške figure) koji na svojim leđima nose pilastre portala (tal: pilastro; četvrtasti stup koji stoji uz zid ili je jednim dijelom uzidan u zid). Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka.

Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene:Rođenje Isusovo (u sredini), Putovanje triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora:Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipov san (desno, pri dnu luka). Na vanjskom luku, koji se ovija oko lunete, prikazano je sakramentalno i euharistijsko značenje Isusova rođenja, najprije križ u sredini luka, a zatim, lijevo i desno slijede prizori za odgoj u vjeri. Dva luka iznad lunete nastavljaju se na dovratnicima, odnosno prizori se spuštaju na oblim stupovima, koji prikazuju godišnji kalendarski ciklus.

Simboličko značenje ovog portala jest Otkupljenje (Rođenje Isusovo, u luneti) od praroditeljskog grijeha (kipovi Adama i Eve). Time je majstor Radovan scenu Posljednjeg suda, što se po propisima romaničke ikonografije redovito nalazila na luneti glavnog portala kao prijetnja i opomena, zamijenio obećanjem Spasenja; a umjesto strašne kazne Oca, prikazao je nježnu ljubav Majke. Ovo nije slučajna promjena, već ukazuje na novi, prema čovjeku usmjereni duh rane gotike, nasuprot strogoj teološkoj dogmatici romanike.

Iako Radovanov portal kao prijelazni romaničko-gotički spomenik obrađujemo na kraju romanike, ističemo da je s njom prvenstveno morfološki povezan, a da je to zapravo u Dalmaciji prvo djelo slijedećega europskog stilskog razdoblja - gotike kojoj vremenski formalno i pripada. U središnjem prizoru, u luneti ispod koje se potpisao, Radovan je standardnu ikonografiju Rođenja Isusova humanizirao i obogatio nizom realističkih detalja, osobito kada je intimizirao (učinio intimnim) Majčin/Gospin odnos prema Djetetu/Isusu prirodnom gestom majke koja nježno otkriva lice svog novorođenčeta u povoju i pokazuje ga vjernicima. Likovi svetaca i scene iz njihova života, događaji iz Biblije i slični prizori poticali su vjernike u otkrivanju poruka, misterija Božjeg djela, izazvali skrušenost i bogobojaznost, pokajanje i razmišljanje. Zato su umjetnici, kao Buvina i Radovan, Božju poruku - radosnu vijest - prikazali jednostavnim i jasnim jezikom. Eshatološki prikaz misterija Isusova utjelovljenja ovdje je, u Splitu i Trogiru, postala biblijska enciklopedija u drvu i kamenu: harmoničnost i ljepota svijeta stvorena u slavu Božju.

Slikarstvo

Hrvatsko romaničko slikarstvo nastalo je na sličnim slikarskim pravilima koja su se primjenjivala u zapadnoeuropskoj sakralnoj umjetnosti. Nažalost, česti ratovi, potresi, stradanja i razaranja, preinake i obnova, učinile su da je mnogo slikarskih djela uništeno ili djelomično sačuvano. Najviše je sačuvano primjera romaničkoga arhitektonskoga ili zidnoga gdje je slika bila vezana za zid (kao što su freske, mozaici i vitraji) ili kada je slika bila vezana za oltarni retabl (kao oltarna pala). Najbolje sačuvani primjerci hrvatskoga romaničkoga slikarstva sačuvani su i Istri (kako se navodi na 42. i 43. stranici u Udžbeniku) i Dalmaciji. Prizori romaničkoga slikarstva nalaze se u mnogim apsidama, osobito u polukružnom dijelu, na oslikanim raspelima, na oltarnim slikama (palama), kao i u rukopisima.

Oslikana raspela, bilo da su služila za procesije ili da su ukrašavali liturgijski prostor u crkvi, prikazivali su lik Kristov s ostalim svjedocima kalvarijske tragedije. Uz Krista se najprije pojavljuje Bogorodica i sv. Ivan. U početku je blažena djevica Marija prikazivana u molitvenom stavu, redovito desno od križa, a sv. Ivan apostol lijevo od križa. Već u 12. stoljeću, zbog umjetničkoga rasporeda, Gospa i Ivan prelaze na krakove oslikanih križeva; iznad Kristove glave dolazi anđeo Mihovil, a ispod nogu se pojavljuje Adam. Adam se u početku prikazuje u grobu, u otvorenoj spilji, u umanjenom obliku, a kasnije, zbog vidljivosti, simbolizira ga lubanja (Adamova lubanja). Prema pobožnoj kršćanskoj legendi, Adam je naime pokopan na Kalvariji, a Isus je razapet iznad njegova groba. U ovom prikazu Adama i Krista očita je simbolika između edenskoga stabla i kalvarijskoga križa. U oslikanim prizorima prikazivanja križa u romanici, prema metodi redukcije, uz Krista su tako dolazili samo glavni svjedoci događaja na Kalvariji.

Oslikano raspelo iz samostanske crkve Sv. Franje u Zadru potječe iz sredine 12. stoljeća. Naslikano je na drvetu, tehnikom tempera,; dimenzije: visina 200 cm, a širina 193 cm. Danas se čuva u samostanskoj zbirci sv. Franje u Zadru. Isus raširenih ruku uokviruje križ. Na desnoj strani je lik Bogorodice, na lijevoj je lik sv. Ivana apostola i evanđeliste, a iznad glave prikazan je lik sv. Mihovila.