Nakon što su Paktom Ribbentrop-Molotov i njegovim tajnim protokolom od 23. kolovoza 1939. godine (dan kojega je 2008. godine Europski parlament odredio Europskim danom sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima[1]) dogovorili Hitlerova Njemačka i Sovjetski Savez podjelu Istočne Europe, već dana 01. rujna 1939. godine Njemačka napada Poljsku; te se taj dan uzima kao početak 2. svjetskog rata.
Sovjetski Savez se pridružuje napadačkim aktivnostima 14. - 17. rujna 1939. godine, ukupiravši 40% teritorija Poljske (ti se teritoriji do danas nalaze u sastavu Bjelorusije i Ukrajine), te cjelokupne teritorije Latvije i Estonije.
U svibnju i lipnju 1940. godine Njemačka vojno slama Nizozemsku, Belgiju i Francusku (okupiravši prije toga u travnju 1940. god. Dansku i Norvešku), te 14. lipnja 1940. godine osvaja Pariz. Sovjetski Savez baš tog dana traži od Litve bezuvjetnu predaju, te odmah 15. lipnja vojno okupira i tu baltičku državu; prema prethodnom dogovoru, ostavlja Njemačkoj nekoliko litvanskih graničnih pokrajina. Prije kraja ljeta - opet u skladu sa odredbama Pakta Ribbentrop-Molotov iz 1939. godine - dijele Hitler i Staljin državni teritorij Kraljevine Rumunjske: Sovjetski savez uzima vojnom invazijom 28. srpnja 1940. od te zemlje Moldaviju (nakon raspada SSSR-a 1990.-ih, Moldavija je neovisna država sa rumunjskim kao službenim jezikom) i Sjevernu Bukovinu (danas u Ukrajini), a Njemačka "sprječava" invaziju Mađarske na Rumunjsku na način da prisiljava Rumunjsku da ustupi Mađarskoj područje Sjeverne Transilvanije (približno veličine današnje Hrvatske, tada sa oko 2,5 milijuna stanovnika), te u preostalom dijelu Rumunjske instalira marionetski režim na čijem je čelu general Ion Antonescu.
Nakon pobjede nad Francuskom, Njemačka ne uspijeva u zračnoj Bitki za Britaniju 1940. godine ostvariti zračnu nadmoć potrebnu za invaziju na Britaniju; na moru, Britanska mornarica potvrđuje svoju superiornost.
U Travanjskom ratu 1941. godine okupira Njemačka uz pomoć Italije i Mađarske područje Kraljevine Jugoslavije; te odmah potom pokorava i Grčku koja se uz Britansku pomoć već šest mjeseci odupirala napadima njemačkog saveznika Italije.
Dana 22. lipnja 1941. godine Hitlerova Njemačka iznanadno napada svog dotadašnjeg saveznika Sovjetski Savez. Staljin je posve iznenađen ovim potezom (neki smatraju, da je bio uvjeren da će zapravo SSSR biti taj koji će uspijeti napadom s leđa iznenaditi Hitlerovu Njemačku - u tom trenutku je Sovjetski savez pod oružjem imao čak 5 milijuna ljudi, a industrijska je proizvodnja bila podređena proizvodnji oružja i ratnog materijala), te njemačke snage u narednim mjesecima uspijevaju doći pred vrata Moskve. Međutim staje nakon ovoga SSSR na stranu Saveznika, što preokreće tijek rata.
Otprilike u isto vrijeme doživljava Fašistička Italija neuspjeh u invaziji Egipta pod britanskim protektoratom.
Krajem 1941. nakon japanskog napada na Pearl Harbor Sjedinjene Američke Države se uključuju u rat koji konačno zahvaća gotovo čitav svijet.
Tijekom 1942. godine Japan bilježi znatne uspjehe oduzimajući Saveznicima golema područja u Aziji, od Indonezije i Filipina, do Burme i Singapura; u velikim pomorskim bitkama je međutim znatno oštećena snaga njegove flote čija obnova ne može pratiti tempo kojim američka industrija pridonosi izgradnji vojne sile SAD. Nijemci uspješno izlaze na kraj s ofanzivama Crvene Armije prema Ukrajini i Britanskih snaga iz Egipta prema Libiji. Međutim s britanskog tla počinje ozbiljna aktivnost bombardiranja Njemačke i drugih područja Europe, što će s vremenom stvoriti devastirati industrijske, prometne i vojne kapacitete Njemačke i Italije.
Početkom 1943. trpe Sile Osovine velike poraze. Italija je prisiljena na kapitulaciju iste godine, sovjetske snage su na istočnom bojištu krenule u protunapad, a napredovanje japanskih snaga na Tihom oceanu je zaustavljeno. Krajem 1943. godine zračne snage SAD pokreću kampanju masovnog bombardiranja Japana.
U ljeto 1944. zapadni Saveznici su se na Dan D iskrcali u Europi, polako privodeći rat kraju; upravo u isto vrijeme Crvena armija napokon uspijeva rat prenijeti izvan predratnog područja SSSR-a. Rat je okončan 1945. kapitulacijom Njemačke i Japana.
Procjenjuje se da broj stradalih ljudi u 2. svjetskom ratu iznosi nešto manje od 55 milijuna, što ga čini jednom od najvećih svjetskih katastrofa.
Glavni uzrok drugog svjetskog rata nalazi se u volji Hitlerove Njemačke da poništi geopolitički negativne posljedice Prvog svjetskog rata i osigura globalnu prevlast Njemačke. Japan je s Dalekog istoka htio istisnuti Britaniju (s njenim velikim kolonijalnim posjedima i ekonomskim utjecajem), Nizozemsku (koja je vladala Indonezijom) i Sjedinjene Američke Države (koje su u prethodnom razdoblju pretvorile Filipine u svoju koloniju, te ostvarili veliki utjecaj nad Kinom) i sam zagospodariti "svojim dijelom svijeta"; Italija se pridružila Silama Osovine zbog ideološke bliskosti i vanjskopolitičkih sukoba sa Velikom Britanijom (koja je nametnula Italiji ekonomske sankcije nakon njenog napada na Etiopiju 1935. godine).
Hitlerov NSDAP na vlast u Njemačkoj stigao nakon demokratskih izbora 1933. god. (dobili su 37,2 posto glasova), te je potom ubrzano poduzeo korake za okončanje demokratskog poretka Weimarske Republike. Popularnost stranke porasla je zbog njezinih odluka o prekidu poštovanja Versajskog ugovora koji je ograničio njemačku vojnu i gospodarsku moć, o poticanju anti-komunizma, te zbog Dolchstoßlegende (legenda o "nožu u leđa" kojega su izdajice iz pozadine zabili njemačkoj vojsci koja se uspješno borila sa neprijateljem u I. svjetskom ratu) i na kraju zbog obećanja o stabilizaciji i ekonomskoj obnovi. Sve to poticalo je na narod da razmisli o njemačkom identitetu i superiornosti, što je bio jedan od glavnih motiva za početak rata, jer su nacisti tražili priključenje zemalja za koje su tvrdili da pripadaju Njemačkoj.
Japansko Carstvo je 1930-ih bilo pod utjecajem militarizma japanskih vojnih i mornaričkih zapovjednika koji su željeli da Japan postane svjetska kolonijalna sila. Japanske invazije počele su 1931., kada su ušli u Mandžuriju, a nastavile su se 1937. njihovim ulaskom u Kinu. Za vrijeme invazije pomoć Kini slale su SAD i Velika Britanija, što je na kraju prisililo Japan ili na odustajanje od osvajanja Kine ili na pronalaženje novih resursa. Japan se tada suočio sa problemima povlačenja iz Kine, razvijanja vlastitih resursa, potpisivanja sporazuma, kupovanja resursa negdje drugdje ili ulaska u rat da bi dobio ono što mu je potrebno. Japan se od svega toga odlučio za rat, pod velikim utjecajem Trećeg Reicha, i počeo se za taj veliki rat protiv Velike Britanije, a po potrebi i protiv SAD. Budući da se tada vjerovalo da SAD neće ući u rat, Japan je imao prostora za osvajanja na Pacifiku. No nakon napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. i njemačkog objavljivanja rata SAD-u 11. prosinca 1941., Amerikanci su ušli u rat.
Sudetska kriza i izbijanje rata[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Münchenski sporazum
Novoizabrani njemački kancelar Adolf Hitler bio je velik protivnik Versajskog ugovora. Nije želio da se tako velika nacija kao Njemačka ograničuje u bilo kojem pogledu.
Idući potez bio je 1936. ugovor koji se zvao Antikominternski pakt koji su uz Njemačku potpisali Italija i Japan. Godine 1938. Hitler anektira Austriju. Taj događaj poznat je pod imenom "Anschluss".
Hitler je isti plan imao i za čehoslovačko područje Sudeta čije su većinsko stanovništvo u to doba sačinjavali Nijemci. Čehoslovačka je bila spremna na oružani otpor (uz francusku pomoć). Međutim, britanska vlada nije bila u potpunosti spremna za rat pa je nagovorila Francusku da se s Njemačkom 30. rujna 1938. sklopi Münchenski sporazum kojim je Njemačkoj priznato pravo na Sudete. Većina svjetske javnosti zgrozila se ovim potezom, ali Zapad je ovo smatrao ispravljanjem versajske nepravde i pokušajem uspostavljanja svjetskog mira.
No o miru nije bilo ni govora jer su, kao i Hitler, Mađarska i Poljska vlada tražile pravo na dijelove teritorija Čehoslovačke. Vlada u Pragu bila je uzdrmana, a na Hitlerov poticaj osnovan je i separatistički pokret. U proljeće 1939., pod izgovorom zaustavljanja pokreta, Njemačke trupe okupiraju Češku, a Slovačku uspostavljaju kao satelitsku državu.
To komadanje Čehoslovačke predstavljalo je poniženje za Zapadne sile. Oni su zbog nekršenja sporazuma iz Münchena osigurali samostalnost Poljskoj i Rumunjskoj - koje su trebale biti iduće mete širenja. No, širenje države nije bio samo njemački plan. Benito Mussolini na isti je način (bez borbe) Italiji pripojio Albaniju, a nešto prije i Etiopiju.
Hitler je za idući potez širenja odabrao luku Danzig (polj. Gdansk) koja je bila pod upravom Lige naroda. No Poljaci su, za razliku od Čehoslovačke, bili spremni za oružani otpor. Hitler je odlučio već u proljeće 1940. godine poduzeti invaziju na Poljsku.
Nema komentara:
Objavi komentar