Terminologija
Na području koje je godine 1941. pripadalo Kraljevini Jugoslaviji, kao i na područjima sa južnoslavenskim stanovništvom koja su bila u sastavu Italije (Istra, Rijeka, Kvarner i grad Zadar) te nakon rata pripojena Drugoj Jugoslaviji, razvio se 1941.-1945. godine rat koji je pobjednička strana zvala od početka Narodnooslobodilački pokret (NOP) i/ili Narodnooslobodilački rat (NOR). U njemu su sudjelovali širi slojevi stanovništva, na ovoj ili onoj strani; rat je imao osim obilježja obrane od agresora i karakter građanskog rata, u praktično svakoj današnjoj državi koja je nastala iz bivše SFRJ postojala je vojska koja je ratovala protiv partizana. U Sloveniji bijela garda, u Hrvatskoj i BiH ustaše, domobrani i četnici, u Srbiji četnici, nedićevci i ljotićevci, na Kosovu balisti itd. Rat je odnio brojne žrtve; vidi članak Žrtve Drugog svjetskog rata na području Jugoslavije.
Komunistička partija Jugoslavije koristila je taj termin od početka ustanka, 1941. Pojam Narodnoslobodilačka borba uglavnom se koristio kao sinonim; može se reći da je "borba" širi pojam od "rat". Borci NOR-a nazivaju se općim imenom partizani. Često se koristila proširena sintagma Narodnooslobodilački rat i socijalistička revolucija. Nakon političkog preokreta 1990., iz razumljivih razloga termin je izbjegavan. Međutim, Hrvatska enciklopedija navodi, u članku Narodnooslobodilački rat, da taj pojam ima bitno značenje, koje se ne može nekim drugim pogodnim pojmom zamijeniti. Pojam narodnooslobodilački rat odnosi se na borbu protiv stranih zavojevača i za društvenu preobrazbu u nekim zemljama Europe i Azije tijekom Drugog svjetskog rata (uključivo i Jugoslaviju) te na antikolonijalnu borbu naroda Azije i Afrike nakon toga. Odnosi se na borbu koja nije uperena samo protiv stranih zavojevača, nego istovremeno stremi bitnoj društvenoj i političkoj preobrazbi (revoluciji), te tijekom borbe gradi svoje usporedne organe vlasti. U slučaju Jugoslavije, KPJ, iako je svoje namjere iz taktičkih razloga često prikrivala, od početka ustanka imala je za cilj ne samo borbu protiv okupatora i njegovih domaćih pomagača (tzv. kvislinzi i kolaboracionisti), nego i osvajanje političke vlasti i socijalističku revoluciju u skladu sa komunističkom ideologijom, koju su prihvaćale stranke članice Komunističke internacionale. U biti značajnu ulogu u pripremi kadrova za orgnaizaciju partizanskog rata u Jugoslaviji je imao SSSR. Uoči rata nekoliko stotina budućih istaknutih sudionika NOB je završilo partizanske tečajeve u organizaciji sovjetske vojno-obavještajne službe u SSSR-u i Španjolskoj.[5]
U doba komunističke vlasti Socijalističke Jugoslavije, termin "narodnooslobodilački rat" imao je naravno apriorno pozitivno značenje, a socijalistička revolucija smatrala se epohalnim povijesnim progresom koji se ne može dovesti u sumnju. Danas, iste termine možemo koristiti bez vrjednovanja, pozitivnog ili negativnog, imajući u vidu ono što se zaista događalo i namjere ključnih sudionika. Objektivno, možemo govoriti o povijesnim zbivanjima koja je povijesna znanost u bivšoj SFRJ nazivala "Narodnooslobodilački rat" (NOR) za vrijeme Drugog svjetskog rata te o socijalističkoj revoluciji za vrijeme rata i poslije njega, a da su pri tome mogući različiti stavovi o tome je li to bilo dobro ili loše (ili djelomice dobro, a djelomice loše).
Sukob je uz elemente antifašističkog rata imao i snažne i na kraju presudno važne elemente komunističke revolucije i elemente građanskog rata ili građanskih ratova..[6]
Tijek rata[uredi VE | uredi]
Nakon što je Drugi svjetski rat počeo invazijom Njemačke i Sovjetskog Saveza na Poljsku u rujnu 1939. godine, izgledalo je mogućim da ratne operacije zaobiđu područje Kraljevine Jugoslavije. Nakon što je u puču Simović - Mirković od 27. ožujka 1941. svrgnuta vlada Cvetković - Maček i svrgnut regent Pavle Karađorđević (maloljetni kralj Petar II. Karađorđević je samog sebe proglasio punoljetnim 8 i pol mjeseci prije nego je navršio osamnaestu godinu), međutim, Sile Osovine su ocijenile situaciju u Jugoslaviji odveć nestabilnima, a nove pučističke vlasti odveć sklonima Velikoj Britaniji da bi ih mogle tolerirati u području Europe pod svojom dominacijom. U kratkom Travanjskom ratu 6. - 17. travnja 1941. god. Jugoslavenske vojne snage su posve poražene, nakon čega su Sile Osovine posve razdijelile Jugoslaviju: znatan dio teritorija te države nastale 23 godine ranije je razdijeljen između država koje su sudjelovale u invaziji, a od preostalog dijela su formirane Nezavisna Država Hrvatska, Srbija pod njemačkom okupacijom i Kraljevina Crna Gora pod vlašću talijanske monarhije.
Nakon što Ustaše ne žele dati svojim sponzorima u Italiji (u kojoj su prije rata imali vojne kampove i organizirali se za akcije protiv Jugoslavije) cjelokupno područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar, koriste Talijani nezadovoljstvo Srba vrlo agresivnom politikom režima NDH prema toj etničkoj skupini - te već u lipnju 1941. godine sponzoriraju četnički Vidovdanski ustanak 22. lipnja 1941. god. u Hercegovini, a potom i četničko - partizanski ustanak na područjima oko tromeđe Dalmacije, Like i Bosne 27. srpnja 1941. godine.
7. srpnja 1941. godine pokreće se i četničko - partizanski ustanak protiv Nijemaca u Srbiji: četnici ubrzo podržavaju Nijemce u borbi protiv partizana koje predvode komunisti - te partizana u Srbiji ubrzo gotovo posve nestaje; partizanski pokret se opet u Srbiji u skromnim razmjerima budi tek 1943. godine.
Komunisti, koji su nakon invazije Sila Osovine na SSSR bili vrlo motivirani za borbu protiv Nijemaca i Talijana, uspijevaju na području NDH i Kraljevine Crne Gore ostvariti veći utjecaj od četnika Draže Mihailovića. Mihailović umjesto borbe s nadmoćnijim okupatorom odlučuje čekati preokret na glavnim ratištima II. svjetskog rata i potpomaže Talijane (koji na svojem okupacijskom području u cijelosti opremaju, hrane i plaćaju četničku "antikomunističku miliciju") i Nijemce (koji na području Srbije toleriraju četničku prisutnost u izoliranim ruralnim sredinama prepoznajući u njihovoj prisutnosti osiguranje od pokušaja organiziranja partizana, te četnike u stanovitoj mjeri također potpomažu).
Kao rezultat četverogodišnjeg ratovanja - najviše na područjima NDH i Crne Gore - bilježe se vrlo velika razaranja i žrtve među vojnicima svih vojski (najmanje među vojnicima Njemačke i Italije, protiv kojih je nominalno "Narodonooslobodilački rat" bio usmjeren) te među civilima: do približno oko milijun poginulih - broj koji je uvelike nadmašivao žrtve u drugim zemljama pod okupacijom Sila Osovine, u kojima su uglavnom stradavali Židovi i Romi.
Najvažniji događaji[uredi VE | uredi]
Maršal Josip Broz Tito tijekom NOR-a, svibanj 1944.
Kronologija drugog svjetskog rata u Jugoslaviji
Bjelovarski ustanak
Travanjski rat
Sedam ofenziva
Užička republika
II. svj. rat u BiH
Igmanski marš
Operacija Trio
Bitka za Kupres
Bitka na Neretvi
Bitka na Sutjesci
Desant na Drvar
Bitka na Lijevča polju
Bitka za Odžak
Kapitulacija Italije
Srijemski front
Završne operacije
Ratni zločini[uredi VE | uredi]
Bleiburški masakr
Križni put (1945.)
Nema komentara:
Objavi komentar