U Klementinumu, Nacionalnoj knjižnici Češke Republike u Pragu, 22. rujna 2011. svečano je (Volosko, 1857. – Zagreb, 1936.) u povodu obilježavanja 100. godišnjice otkrića Mohorovičićevog diskontinuiteta. Takav projekt obilježavanja ove značajne obljetnice pokrenuo je Geofizički odsjek Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u suradnji s Državnim hidrometeorološkim zavodom, Hrvatskim geološkim institutom, Nacionalnom knjižnicom Češke Republike (Klementinum – Narodni knihovna České Republiky) te Hrvatsko-češkim društvom iz Zagreba. Nakon prigodnih govora, uz nazočnost predstavnika hrvatske i češke akademske zajednice, te članova Hrvatsko-češkog društva, spomen-ploču zajednički su otkrili predsjednik Sabora Republike Hrvatske, Luka Bebić, rektor Zagrebačkog sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš, direktor Slavenske knjižnice pri Češkoj nacionalnoj knjižnici, dr. sc. Lukaš Babka te prorektor Karlovog sveučilišta u Pragu, prof. dr. sc. Jan Skrha.
Slika 1: Sadržaj spomen-ploče s Mohorovičićevim portretom.
Prag – središte okupljanja slavenskih naroda u Habsburškoj monarhiji
No, što je uopće potaklo postavljanje spomen-ploče Mohorovičiću u Pragu? Naime, osim što se diči najstarijim sveučilištem u Srednjoj Europi (Karlovo sveučilište, utemeljeno 1348. godine), glavni grad Češke u 19. se stoljeću razvijao kao središte gospodarski najrazvijenije zemlje Habsburške Monarhije, odnosno od 1867. Austro-Ugarske Monarhije. Zahvaljujući povoljnoj resursnoj osnovi (željezna ruda, ugljen) i ekspanziji željezničkog prometa, Češka se afirmirala kao industrijska regija-jezgra, a njezin glavni grad kao inovacijsko žarište iz kojeg su se širile civilizacijske tekovine u ostale dijelove te multikulturne monarhije. Kao najveći i najrazvijeniji slavenski grad, Prag je bio središte okupljanja, te kulturnog i političkog djelovanja slavenskih naroda koji su tvorili većinu u etničkom sastavu države (Budimpešta se istovremeno profilirala kao poslovno središte, a Beč kao kulturna metropola monarhije). Stoga je razumljivo što se upravo u Pragu razvila koncepcija o suradnji slavenskih naroda unutar Habsburške monarhije (austroslavizam) te što je u njemu održan i Prvi sveslavenski kongres (1848. godine).
Školovanje i rad Andrije Mohorovičića – od Praga do Zagreba
Staro i renomirano Karlovo sveučilište bilo je rasadnik akademskih kadrova, posebno tehničke inteligencije, koja je potakla ili dala zamah bržem znanstvenom razvoju i u drugim habsburškim nasljednim zemljama u kojima su se tek osnivala moderna sveučilišta. To se odnosi i na Hrvatsku u kojoj je organizirani znanstveno-nastavni rad počeo tek ponovnim osnutkom Sveučilišta u Zagrebu (1874. godine). Između ostalih, na Filozofskom fakultetu praškoga Karlovog sveučilišta, koje se nalazilo u današnjem kompleksu Klementinuma, krajem 19. stoljeća studirao je i Andrija Mohorovičić. Tu je između 1875. i 1878. pohađao studij matematike i fizike, u okviru kojega je stekao i temeljna znanja iz geofizike, meteorologije i seizmologije.
Po završetku studija Mohorovičić se vratio u rodnu Hrvatsku gdje je stečeno znanje i iskustvo sa studija u Pragu primjenjivao i dalje ga unaprjeđivao. Najprije je službovao kao gimnazijski profesor u Zagrebu i Osijeku, a potom i Nautičkoj školi u Bakru. Od 1892. do 1921. bio je upravitelj Meteorološkog opservatorija u Zagrebu, na Griču (od 1921. Geofizički zavod), gdje je razvio plodnu nastavnu i znanstvenu djelatnost. Od godine 1984. kao naslovni docent, a od 1910. kao naslovni izvanredni sveučilišni profesor predavao je geofiziku i astronomiju, dok se na znanstvenom polju bavio praktičnom primjenom geofizičkih saznanja. Bio je naš prvi znanstveni meteorolog, klimatolog i seizmolog, a na taj način i utemeljitelj hrvatske geofizike. Pored ostaloga, reorganizirao je meteorološku, a postavio je i temelje seizmološkoj službi u Hrvatskoj i Slavoniji u skladu s organizacijskim načelima u tadašnjoj Austro-Ugarskoj i Europi.
Znanstveni doprinosi Andrije Mohorovičića
Kao što je općenito poznato, najveći doprinos znanosti Mohorovičić je ostvario obrazloženjem zakonitosti širenja potresnih valova, a u okviru toga – posebno – otkrićem plohe diskontinuiteta u Zemljinoj kori. Do toga je rezultata došao istraživanjem pokupskog potresa od 8. listopada 1909. godine, s epicentrom u dolini Kupe, 39 km jugoistočno od Zagreba. Na osnovi seizmografskih zapisa tog potresa prvi je utvrdio debljinu Zemljine kore i postojanje diskontinuiteta ispod nje. Mnogobrojna kasnija istraživanja potvrdila su opstojnost granične plohe (diskontinuiteta brzine potresnih valova) između Zemljine kore i njezina plašta, ali i to da debljina kore, tj. dubina diskontinuiteta, nije posvuda jednaka (najdublja je podno planinskih lanaca, a najplića ispod oceanskog dna).
Tim otkrićima stekao je svjetsku slavu, tako da danas nema znanstvenika u svijetu koji se bavi proučavanjem Zemlje, a da ne zna Mohorovičićevo ime. Takvim odjekom znanstvenog rada mogu se pohvaliti tek izuzetni i rijetki pojedinci. U njegovu čast, granična ploha koja odijeljuje Zemljinu koru od plašta nazvana je Mohorovičićev diskontinuitet, ili kraće Moho. Analitičko obrazloženje brzine potresnih valova kroz Zemljinu koru nazvano je Mohorovičićev zakon. Projekt bušenja kore kojim bi se probio Mohorovičićev diskontinuitet i doprlo do plašta nazvan je 1959. MOHOLE (MO – prema Mohorovičiću, HOLE – prema engl. riječi za šupljinu). Naposljetku, njegovim imenom obilježeni su i jedan krater na tamnoj strani Mjeseca, te jedan asteroid.
Nažalost, izvan užeg stručnog kruga u našoj javnosti nedovoljno je poznato da najveći objekt na Zemlji (ploha diskontinuiteta između kore i plašta) nosi ime jednoga hrvatskog znanstvenika. To je tim teže razumljivo što ta činjenica ima veliki didaktički potencijal i morala bi se na odgovarajući način vrednovati pri ostvarivanju, posebno odgojnih zadataka nastave. Taj bi propust nužno trebalo ispraviti eksplicitnim uvrštavanjem tog podatka u udžbenike i priručnike, odnosno popularizacijom kroz razne kvizove znanja i sl.
Postavljanjem ove spomen-ploče hrvatska i češka akademska zajednica odale su dužno priznanje velikom znanstveniku koji ih na specifičan način povezuje. Na taj način Mohorovičić se na najprimjereniji način vratio na mjesto (sociotop) u kojem je proveo svoje stručnoformativno razdoblje. Spomen-obilježje postavljeno je na pomno izabranom lokalitetu unutar baroknog kompleksa Klementinum, u atriju Kapele zrcala/Zrcadlová kaple u kojoj se održavaju koncerti klasične glazbe. Decentnu dvojezičnu brončanu ploču s Mohorovičićevim portretom izradio je češki kipar Martin Zet. Njome je taj visokovrijedni mikrolokalitet dodatno oplemenjen informativnim i estetski dopadljivim sadržajem (slika 1).
Spomen-obilježja hrvatskim velikanima u Pragu
Ovaj spomenik Mohorovičiću treće je hrvatsko spomen-obilježje praškim studentima, kasnijim znanstvenim velikanima u Pragu. Najprije je, na inicijativu Hrvatsko-češkog društva iz Zagreba, 2006. postavljena spomen-ploča velikom izumitelju i istraživaču Nikoli Tesli (koji je također, kratko vrijeme – 1880. godine – studirao u Pragu), a 2008. godine otkriveno je u bronci izrađeno poprsje znamenitom kemičaru i dobitniku Nobelove nagrade (1975.) Vladimiru Prelogu (diplomirao i doktorirao kemiju na praškoj Tehničkoj visokoj školi, 1928., odnosno 1929. godine).
Takvo postavljanje javnih spomen-obilježja najistaknutijim hrvatskim znanstvenicima, koji su svoju stručnu izobrazbu, u cjelini ili djelomice, stjecali na praškom sveučilištu, nedvojbeno će pridonijeti širenju spoznaja o njihovom doprinosu razvoju svjetske znanosti, a na taj način i međunarodnoj prepoznatljivosti Hrvatske kao zemlje u kojoj su ostvareni tako respektabilni, pa i najviši znanstveni dometi. To se posebno odnosi na spomen-ploču Mohorovičiću, s obzirom da se Klementinum, čiji je sastavni dio i Kapela zrcala, nalazi u najužem središtu Zlatnoga Praga, Starom gradu/Staré mesto, s velikom koncentracijom kulturno-povijesnih znamenitosti koju posjećuju brojni turisti. Pogotovo zbog činjenice što se spomen-lokalitet nalazi u frekventnom pješačkom prolazu između Starogradskog trga/Staromestské námesti i Karlova mosta/Karlův most koji povezuje Stari grad i Malu četvrt (s Praškim dvorcem i Hradčanyma/Pražsky hrad a Hradčany).
Dan kasnije, 23. rujna 2011. u Pragu je postavljena još jedna spomen-ploča, „hrvatskom političaru i prijatelju Čeha Stjepanu Radiću i češkoj učiteljici Mariji Dvořákovoj“. Ploča je postavljena na 113. godišnjicu njihova vjenčanja, u godini u kojoj se slavi 140. obljetnica Radićeva rođenja (Trebarjevo Desno, 1871. godine), Naime, i Stjepan Radić je bio je praški student početkom 1890-ih godina. Iako je zbog sukoba s policijom 1894. godine bio izbačen sa Sveučilišta, životno razdoblje u glavnom gradu Češke, u njegovim ranim dvadesetim godinama, znatno se odrazilo u Radićevu političkom sazrijavanju. Tomu je posebno pridonio Tomáš Masaryk koji je snažno utjecao na češku političku scenu od kraja 19. stoljeća, a također i hrvatske studente u Pragu, tako da se njegova ideološko-politička načela uvelike reflektiraju, kako u političkom programu, tako i praktičnom djelovanju Stjepana Radića.
No, Radića je uz Češku i njezin glavni grad najviše i trajno vezala njegova supruga, ali i zaslužna suradnica, Marija Dvořákova (inače daljnja rođakinja poznatog skladatelja Antonina Dvořáka), u Hrvatskoj poznatija kao Marija Radić. Zahvaljujući tome, bio je veliki poznavatelj Češke, njezine povijesti, jezika i kulture. Štoviše, na češkom je pisao književna i publicistička djela, kao što su rječnik, gramatika i čitanka, kako bi i ostale Hrvate potaknuo da nauče taj jezik. Zbog takvog njegova doprinosa promicanju prijateljstva između hrvatskoga i češkog naroda, Hrvatski sabor i Hrvatsko-češko društvo iz Zagreba inicirali su postavljanje ovog spomen-obilježja. Ploča je postavljena u crkvi sv. Norberta, mjestu gdje su se Stjepan Radić i Marija Dvořákova vjenčali 23. rujna 1898. godine.
Tome valja dodati da je u Pragu (u čuvenoj pivnici U Fleků/Kod Fleka) 2001. podignuta i, široj javnosti poznatija, popularna spomen-ploča na kojoj piše da je na tom mjestu 1911. godine osnovan Hrvatski nogometni klub Hajduk.
Prag kao mjesto sjećanja
Zahvaljujući postavljanju ovih ploča i poprsja praškim studentima – hrvatskim velikanima, Prag se profilirao kao specifično mjesto sjećanja, s najvećim brojem spomen-obilježja hrvatskim zaslužnicima među nacionalnim metropolama izvan Hrvatske. Osim što su dio kulture sjećanja, ti spomenici imaju značajnu povijesno-dokumentarnu i edukativnu funkciju. Oni svjedoče o tadašnjim intenzivnim vezama Češke i Hrvatske u okviru srednjoeuropskog kulturnog prostora, ali i aktivnoj ulozi i doprinosu najistaknutijih hrvatskih znanstvenika civilizacijskom razvoju toga vremena. Širenje tih spoznaja i na njima zasnovana percepcija zemlje neposredno pridonose i njezinom odgovarajućem ugledu u međunarodnoj zajednici. Tome posebno ide u prilog činjenica što je Prag jedan od turistički najposjećenijih gradova u Europi. Tako ga je, primjerice, 2010. godine ukupno posjetilo 4.743.373 posjetitelja (što je oko 7 puta više od broja posjetitelja Zagreba), od čega čak oko 87% čine strani turisti (u turističkom prometu Zagreba njihov je udio oko 27%). Među stranim turistima u Pragu prednjače gosti iz Njemačke i Ujedinjenog Kraljevstva, a potom slijede oni iz Italije, SAD-a, Španjolske i Francuske.
S druge pak strane, svijest o međusobnim znanstveno-kulturnim vezama u prošlosti dobra je osnova za produbljivanje tih veza između Hrvatske i Češke, odnosno dvaju etnički i kulturno bliskih naroda i u suvremenom razdoblju. To je, između ostaloga, važno i zbog činjenice što Hrvatsku prosječno godišnje posjećuje više od 600.000 čeških turista (u 2010. godini zabilježen je broj od 605.132 turista iz Češke, što je činilo 5,7% ukupnog turističkog prometa Hrvatske u toj godini). No, kao i u vrijeme ondašnjih praških studenata iz Hrvatske, nadređenu važnost u njihovom međusobnom povezivanju trebala bi imati suradnja na znanstveno-stručnom planu. Takva orijentacija svoj će puni smisao dobiti u daljnjem unaprjeđenju budućih partnerskih odnosa između dvije zemlje u okviru Europske unije.
Nema komentara:
Objavi komentar