Ruska predpovijest
U predpovijesno razdoblje južna ruska stepa bila je naseljena mnoštvom plemena, gdje je veći dio njih imao nomadske karakteristike. U antičko vrijeme taj je prostor bio poznat kao skitska zemlja. Tragovi rane civilizacije otkriveni su u 20. stoljeću, posebno kada je riječ o gradovima Ipatovo, Sintašta, Arkaim, Paziriki itd. U 8. stoljeću pr.Kr. grčki trgovci prenosili su klasičnu civilizaciju trgujući na prostorima Tanaisa i Panarogie u prostorima južne Rusije i Ukrajine. Grci su ostavili vrlo vrijedne tragove i vrlo vrijedna arheološka nalazišta. U razdoblju između 3. i 4. stoljeća u Bosporskom kraljevstvu stvoren je svojevrstan helenistički sustav vladanja prenešen iz Grčke, no taj su prolaz potom prelazile mnoge nomadske skupine koje su na njega negativno utjecale, posebno Avari i Huni, gdje će se dio njih zaustaviti u središnjoj Europi. Antska zajednica u kojoj su živjela mnoga istočnoslavenska plemena također je tijekom 5. stoljeća dominirala na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. U otprilike isto vrijeme istočnoslavensko pleme Poljani izgradilo je grad Kijev na rijeci Dnjepar, u središnjoj Ukrajini. Turkijski narod Hazari u 8. stoljeću potom će preuzeti kontrolu nad većim kavkaškim prostorom između Kaspijskog jezera i Crnog mora, dok su se istočnoslavenska plemena smjestila na prostorima današnje Ukrajine, Bjelorusije i sjeverne Rusije (podno današnje Finske).
Hazari su tijekom 8. stoljeća postali glavna poveznica između muslimanskog svijeta i baltičkih zemalja, ali se nisu puno miješali u unutarnje poslove istočnoslavenskih plemena i njihovih organizacija u sklopu antske zajednice. Imali su određene sukobe sa arapskim zemljama i više su se orijentirali prema Azijskom prostoru, prvenstveno radi svojeg sličnog mentaliteta i nešto povoljnije kilme. Povjesničari upućuju da su istočnoslavenska plemena koja se smatraju precima današnjih Rusa živjeli na šumovitom prostoru istočno od današnje Bjelorusije i sjeverno od grada Kijeva. Radimiči su bili najbliži kijevskom središtu, potom Vjatiči i Kriviči koji su živjeli nešto sjevernije. Precima današnjih Rusa također se smatraju i druga plemena poput Slovena na krajnjem sjeveru, podno današnje Finske, zatim druga plemena među kojima su bila i ona ugro-finskog porijekla, poput plemena Meria, Miroma i Meščjera. Neka od tih plemena živjela su na samoj periferiji prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i i nisu toliko imala udjela u stvaranju staroruske države već su bila obuhvaćena prilikom njezina širenja.
Tijekom 9. stoljeća, veliki utjecaj na prvu starorusku državu imali su ratni plaćenici Varjazi koji su dolazili sa prostora današnje Švedske i Norverške, njihova uloga u stvaranju prve istočnoslavenske države Kijevske Rus'i bila je iznimna. Nakon što su se smjestili u gradu Novgorodu, njihov vojni svjetonazor doprinio je silovitom širenju države iz samog grada Kijeva i Kijevske oblasti prema svim smjerovima istočne Europe. Dinastija kijevskih kneževa koja je obuhvatila sve Istočne Slavene tijekom 9., 10. i 11. stoljeća zvala se Rjurik. Po legendi Gostomisl je naredio svom potomku Rjuriku da se oženi slavenskom princezom kako bi došlo do spajanja slavenskih i varjaških korjena kako bi nastala nova dinastija. Nakon što su prijestolje u Kijevu zauzela dva ratnika Askold i Dir, njih je s vlasti svrgnuo knez Oleh (Helgi), koji će u sljedećem razdoblju stvoriti jednu od najvećih država na svijetu Kijevsku Rus'. Kijevska Rus' je u konačnici prihvatila kršćanstvo bizantskog obreda što se odrazilo na kulturu svih Istočnih Slavena: Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa.
Staroruska država[uredi VE | uredi]
Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Kijevska Rus'
Rusi svoju državnu povijest počinju u Kijevskoj Rus'i sa središtem u drevnom gradu Kijevu. Početkom svoje vladavine u izrazito slaveniziranom društvu kijevske okolice knez Oleg (878.-912.), poznat i kao Helgi, kreće u objedinjavanje okolnih slavenskih plemena širih prostora današnje Ukrajine, Bjelorusije i Rusije. Objedinjavanje pojedinih slavenskih plemena sjeverno od Kijeva, prema gradu i trgovačkom središtu Novgorodu proteklo je s nešto manjim vojnim otporom nego što je to bilo sa vojno jakim plemenima Uliča i Derevljana s ukrajinskih prostora. Duži otpor na sjeveru pružala su jedino plemena Radimiči i Vjatiči, inače preci ruske nacije. Ukrajinsko pleme Siverjana, sjeveroistočno od kijevskog središta, nije pružalo otpor i prihvatilo je 882. savezništvo s Kijevom. Oleg je uspijevao zadržati kontrolu nad preuzetim širim slavenskim teritorijem isključivo jer je dopuštao određeni manji stupanj autonomije, koji je u neku ruku predstavljao svojevrsno savezništvo.
Borbe su se u isto vrijeme vodile sa Hazarima, nomadskim plemenom Pečenegima i Ugarima na južnim prostorima sve prostranije takozvane Kijevske države. Nekada moćni Hazari na jugoistočnim granicama današnje Ukrajine, sada su se našli pred novom slavenskom vojnom silom koja je imala objedinjeno središte u Kijevu. Hazari su u teškim ratnim sukobima poraženi 907., nakon čega je napravljen proboj te je knez Oleh produžio i počeo izvršavati prepade na bogata bizantska središta i grad Carigrad. Nakon 911. dogovoreno je trajno primirje između Kijevske Rus’i i Bizantskog Carstva te su uspostavljeni jaki trgovinski i kulturni odnosi u kojima su presudnu ulogu imali kijevski kneževi i ukrajinsko pleme Poljani. Najveće znastveno postignuće starokijevskog razdoblja bila je pismenost, a o tome su svjedoličili brojni zapisi iz 9. stoljeća, između ostalog ugovori s Grcima iz 911. i 944. pisani na grčkom i starorus’kom jeziku, pronađeni na zidovima saborne crkve sv. Sofije u Kijevu. Do kraja svoje vladavine Oleh je pokorio širi prostor oko Kijeva te unatoč tome što više slavenskih plemena još nije bilo uključeno u buduću državnu zajednicu Kijevske Rus’i, ona su davala određeni danak i bila su pod kontrolom vladara u Kijevu.
Istočnoslavenska poganska plemena koja su Varjazi okupili u Kijevskoj Rus'i bila su vezana labavim, plemenskim oblikom društvene organizacije. Obraćenje na kršćanstvo uslijedilo je 987. godine pošto su se izaslanici kneza Vladimira Velikog vratili iz bizantskog Carigrada s ugodnim dojmovima o sjaju bizantske kulture. Prema povjesnim zapisima knez Vladimir je odbacio judaizam tvrdeći da Bog nije mogao voljeti Židove, jer ih inače ne bi razbacao po cijeloj zemlji, kao i islam s obrazloženjem da ruski narod ne bi mogao živjeti bez alkohola.
Pad staroruske države[uredi VE | uredi]
Aleksandar Nevski
Poslije Jaroslavljeve smrti (1054.) Nakon mongolskog napada u 13. stoljeću, ruska plemena su se počela povlačiti iz Europe prema azijskim prostranstvima. Završila je dominacija kijevskih kneževa, a jug Rusije i Ukrajine naselila su nomadska plemena Polovci (Kumani). U to doba u Kijevu djeluje Nestor Ljetopisac, monah koji je za sobom ostavio značajna djela za povijest Rusije, Ukrajine i Bjelorusije. Nesloga Rjurikovića potkapala je državu diobama i ratovima. Vladimir Monomah, šurjak njemačkog cara Henrika IV., uspostavio je doduše jedinstvo, ali poslije njegove kratke vladavine (1113. – 1125.) staroruska država se raspadala na manje kneževine, nesposobne oduprijeti se Polovcima. Narod je hrpimice bježao ili na zapad prema kneževinama Halič i Volinj ili na sjeveroistok u kneževinu Suzdalj: tamo je kasnije stapanjem došljaka s ugrofinskim starosjediocima nastalo novo takozvano velikorusko pleme. Kolonizacija je bila tako živa da je već Monomahov sin, Juraj Dolgoruki, osnovao niz gradova, među njima i Moskvu. Njegov sin, knez Andrej Bogoljupski, ostao je u suzdaljskom Vladimiru, a prethodno je sudjelovao u rušenju vlasti u Kijevu. Time se političko težište prenijelo već u 2. polovici 12. stoljeća prema Aziji.
Godine 1224. Džingis-kanovi Tatari su uništili starorusku vojsku. Za druge njihove provale (1237. – 1240.) Batu je opustošio prostore blizu Novgoroda, porušio Kijev i osnovao na Volgi državu Zlatne horde, Kipčački kanat, koji je držao ruske knezove u ropstvu 200 godina. Ujedno se srušila staroruska fronta i na zapadu u Halič-Volinjskoj državi. Viteški red mačonoša (Schwertbrüder), osnovan 1202. u žarištu njemačke kolonije u Livonskoj, zauzeo je 1224. ruski grad Jurjev. Ujedinivši se 1237. s Njemačkim viteškim redom u Pruskoj nastavio je ofenzivu preko Pskova prema Novgorodu; usporedo s njim prodirali suŠveđani (iz Finske) i Litavci.
Aleksandru Nevskom, sinu velikog kneza Vladimirskog, uspjelo je 1240. zaustaviti Šveđane pobjedom na Nevi; bitkom na Čudskom jezeru (1242.) potisnuo je i Nijemce. Litavci su podvrgli Polock i izbili preko Vitebska na gornji Dnjepar. U 14. stoljeću litavski i ukrajinski kneževi prodirali su niz Dnjepar, oteli Tatarima 1362. Ukrajinu s Kijevom i Podolje te podijelili s Poljacima jugozapadnu Rusiju, tako da im je pripao i istočni Volinj. Činilo se da će Velika Litva oslobodilačkim ratom protiv Tatara okupiti oko sebe cijelu Rusiju, ali 1386. poljska se kraljica Jadviga udala za litavskog kneza Jagela, a ovaj se s Litavcima pokrstio. Povlašteni položaj staroruske kulture u Litvi bio je time pokoleban. Poljski običaji, jezik i osobito katolička vjera vršili su snažan katolički pritisak na ukrajinsku pravoslavnu populaciju, pa je veću važnost počela dobivati Moskva koja je bila pod okupacijom Mongola.
Velika kneževina Moskva[uredi VE | uredi]
Osnivač veličine Moskve bio je Ivan I. Kalita. Na početku svoje vladavine pridobio je metropolita da se preseli u Moskvu; 1328. združio je s Moskvom i velikokneževsku čast i pojačao svoj položaj prema ostalim knezovima ishodivši od tatarskog kana pravo da umjesto tatarskog izaslanika sam ubire za nj danak po cijeloj Moskovskoj državi. Potpomagani Zlatnom hordom, moskovski se knezovi stadoše natjecati s litavskim u „sabiranju“ staroruske zemlje; Kalitin se unuk Dmitrij okrenuo protiv tatarskog kana te ga potukao 1380. na Donu (Dmitrije Donski).
Ivan IV. Grozni
Ivan III., veliki knez Moskve (1462. – 1505.) združio je sve staroruske kneževine do tatarskih i litavskih granica i potisnuo većinu njihovih knezova na stupanj moskovskih vazala – bojara. To je učinio to lakše, što se Kipčački kanat nalazio već u potpunom rasulu. Glavna se fronta moskovske politike okrenula prema zapadu, posebno prema Ukrajini koja je predstavlja središte staroruske države sa uglednim gradom Kijevom - središtem istočnoslavenskog pravoslavlja. U dva rata protiv Poljsko-Litavske Kraljevine (1492. – 1494. i 1500. – 1505.) Ivan je pomakao moskovsku granicu preko Sjeverskih gradova u porječju Desne prema Dnjepru i prinudio poljskog kralja da ga prizna „gosudarom cijele Moskovije“. Oštri ruski nacionalni imperijalizam u tijesnoj je vezi s turskim osvojenjem Carigrada (1453.) i Ivanovim vjenčanjem s nećakinjom posljednjeg bizantskog cara, Sofijom (1472.). Time su prešli na Moskvu kao novi, „treći Rim", ne samo bizantski grb, nego i bizantsko shvaćanje nadzemaljske prirode carske vlasti i uloga Carigrada kao prijestolnice „svega pravoslavlja“. Ukrajina-Rus' u to vrijeme predstavlja kulturološki problem moskovskih vladara. I približavanje Europi počinje u Ivanovo doba. Stranci su gradili tvrđave, lijevali topove i pravili puške, dok je on u savezu s Habsburgovcima 1490. uveo Rusiju prvi put u krug europskih velikih sila i prokrčio sebi izlaz na Baltičko more.
Smjerom Ivana III. pošao je i njegov unuk Ivan Grozni. Okrunivši se 1547. za „cara“, skršio je moć bojara i završio 1552. – 1556. borbu s povolškim Tatarima dobivši Kazan i Astrahan; kozački ataman Jermak podvrgao mu 1582. – 1584. zapadni Sibir. Usporedo sa zauzećem tih krajeva tekao je rat na zapadu. Pomoću Engleza, koji su 1553. zalutali iz Bijelog mora u Istočnu Dvinu, ostvarila se doduše direktna veza sa Zapadom, no put je zbog daljine i leda bio slabo upotrebljiv, te se Ivan 1558. okoristio unutrašnjim razmiricama u Livoniji kako bi preko nje izašao na more. Poslije 25 godina krvavih borbi Rusi su morali ostaviti sav plijen Poljskoj i Švedskoj.
Stvaranje Ruskog carstva[uredi VE | uredi]
Izumiranje moskovske dinastije (1598.) dovelo je do diobe same Moskve. U toku prijestolnih borbi Šveđani su se dočepali cijelog sjeverozapada s Novgorodom, Poljaci i ukrajinski kozaci su ušli u Moskvu (bojari su čak izabrali poljskog kraljevića Vladislava za cara), a engleski su trgovci predložili svom kralju da uzme sebi ruski Sjever. Ta najezda „Latina i Luterovaca“ raspirila je nacionalni osjećaj moskovske crkve. U Nižnjem Novgorodu buknuo je ustanak. Godine 1612. pade Moskva, a izborom Mihajla I. Romanova 1613. uspostavljeno je opet nacionalno carstvo, iako u užim granicama.
Nakon popuštanja mongolskog utjecaja, Rusi iz političkih i kulturnih razloga nastoje se povezati sa Rusinima (Ukrajincima), a Rusini nakon neuspjelog pokušaja stvaranja saveza sa Kraljevinom Švedskom, u konačnici se na ravnopravnoj osnovi nastoje povezati sa Moskovitima (Rusima), posebno radi njihove ojačane vojne dominacije koja bi ih mogla osloboditi poljske okupacije i katoličkog pritiska. Objedinjuju se tijekom 17. stoljeća u zajedničkoj državi, koje je prema ideji iz Moskve trebalo u kulturno-političkom smislu nalikovati nekadašnjoj Kijevskoj Rus’i. Nakon što je političko središte novog carstva prethodno formirano u vojno ojačanoj Moskvi, središnja Rus’ (Ukrajina) sa nekadašnjim kulturno-političkim središtem u Kijevu za moskovske vladare postaje kulturno-identifikacijski važna, ali ne i politički. Izmjenjena imperijalna politika iz Moskve, Ukrajinu (Rus’) tijekom 18. stoljeća silno želi učiniti provincijom novoimenovanog Ruskog imperija (rus. Rossijaskoga imperija), a car Petar I. (i sljednici) imao je namjeru Rusine (Ukrajince) i Moskovite (Ruse) učiniti istim narodom. Pod imperijalnim režimom Petra I., narod Moskve trebao je usvojiti prethodno nadjenuto opisno ime "Ruski" (poteklo iz Kijivske Rus’i) što se u konačnici i ostvarilo.
S druge strane, Rus’ (Ukrajina) tako pod okupacijom vojno ojačane Moskve i utjecajem imperijalnog režima u 18. stoljeću dobiva termin Malorusija (rus. Malorossija) u sklopu Ruskog imperija (rus. Rossijaskaja imperija), što bi u pravom suštinskom smislu riječi trebalo označavati starogrčki naziv za Središnju Rus’ (grč. Minore Rossia), dok bi preostali nekada koloniziran teritorij predstavljao Veliku odnosno Širu Rus’ (grč. Megale Rossia). Pogrešno interpretirana, izvrgnuta u suštini i izmjenjena imena država i naroda silno su zbunjivala ruski (moskaljski), ali i ukrajinski (rusinski) narod.
Petar I. i njegovi nasljednici[uredi VE | uredi]
Nema komentara:
Objavi komentar